VODOPIVEC, Frano

VODOPIVEC, Frano, snimatelj, redatelj i scenarist (Zagreb, 4. VII 1924). Studirao pravo u Zagrebu. Fotografijom i filmom bavi se od srednje škole. Profesionalno iskustvo stječe u poduzeću Hrvatski slikopis; nakon oslobođenja snima priloge za film. novosti — kao dopisnik iz Hrvatske; kasnije se uključuje u rad zagrebačkog Jadran filma. Prvi kratkometr. film snima 1947, a režira 1953 (Plave tišine); kao snimatelj igr. filma debitira 1952 (U oluji V. Mimice). U tom razdoblju osobito se ističe film Djevojka i hrast (K. Golik, 1955, nagrađen na festivalu u Puli) ekspresivne crno-bijele fotografije koja pokazuje snimateljev smisao za lik. i kompozicijske vrijednosti kadra; mnogi kritičari smatraju ga prvim primjerom visoke vizualne izražajnosti u jugosl. kinematografiji. Istodobno tjeskobnom i poetičnom atmosferom, vještom izgradnjom svjetla te osmišljenom uporabom boje izdvaja se fotografija filma Kaja, ubit ću te! (V. Mimica, 1967). Snimajući film Kad čuješ zvona (A. Vrdoljak, 1969) koristi prelazne filtre kako bi obogatio eksterijernu atmosferu, ali ujedno slikom sugerirao 2 oprečna raspoloženja — tjeskobno i optimističko, uspijevajući pri tom sačuvati osnovnu fakturu slike koja odgovara ratnim zbivanjima; za to je ostvarenje (zajedno s Događajem, 1969, V. Mimice) u Puli nagrađen Zlatnom arenom. Povremeno snima i za strane producente (npr. tal. film Bijeli đavo, 1959, R. Frede /sa M. Bavom/ odn. brit. film Orao u kavezu, 1970, F. Cooka). Vrlo istaknut i kao snimatelj kratkometr. filmova (blizu 60 za dr. redatelje), za fotografiju Crnih voda (1956) R. Sremeca nagrađen je I nagradom u Cannesu, Puli, Montevideu i Damasku, za Svetkovinu kamena (1957) B. Marjanovića II nagradom u Puli (gdje je nagrađivan i za Ljude na obali, 1958, istog redatelja), a za Ljude s Neretve (1966) O. Gluščevića specijalnom diplomom u Beogradu 1967. Djeluje i na televiziji (npr. dokum. tv-serija Titovi memoari V. Bulajića i dokum. tv-film Zagreb grad kulture V. Mimice). Kao redatelj i (ko)scenarist realizirao je više od 50 kratkometr. filmova (najčešće namjenskih), kojima je uvijek i snimatelj; izdvajaju se Lica moga grada (1963) o Zagrebu, Sunčani Jadran (1965), za koji dobiva Zlatnu statuu Turističkog saveza Jugoslavije, Berge Istra (1973), za koji je nagrađen Srebrnom medaljom »Beograd« (ex aequo) na festivalu u Beogradu 1974, te Pisana riječ u Hrvatskoj (1987). Odlikovan Medaljom rada, Ordenom zasluga za narod sa srebrnom zvijezdom i Ordenom rada s crvenom zastavom; rep. Nagrada »Vladimir Nazor« za životno djelo 1989.

Ostali igr. filmovi (u SFRJ): Lažni car (V. Stojanović, 1955); U mreži (B. Stupica, 1956); Naši se putovi razilaze (Š. Šimatović, 1957); Tri sata za ljubav (F. Hadžić, 1968); Sarajevski atentat (F. Hadžić, 1968); Idu dani (F. Hadžić, 1970); Hranjenik (V. Mimica, 1970); Družba Pere Kvržice (V. Tadej, 1970); U gori raste zelen bor (A. Vrdoljak, 1971); Poslijepodne jednog fazana (M. Arhanić, 1972); Letači velikog neba (M. Arhanić, 1977).