UHER, Štěfan

UHER, Štěfan, čehosl. redatelj (Prievidza, 4. VII 1930). Diplomirao (1955) na visokoj film. školi FAMU u Pragu. Vrativši se u rodnu Slovačku afirmira se kao vrstan dokumentarist, osobito temama o djeci i omladini (npr. Učiteljica — Učitelka, 1955; Bilo jednom prijateljstvo — Bolo raz priatelstvo, 1958; Označeni tamom — Poznačení tmou, 1959). Sl. tematika, dokumentaristički stil i neprofesionalni glumci prisutni su i u njegovu igr. prvijencu Mi iz devetog A (My z deviatej A, 1961). Mnogo je značajniji njegov idući film Sunce u zamci (Slnko v sieti, 1962), za koji tadašnji sekretar slovačke KP kaže da takva »antisocijalistička umjetnost nije preporučljiva za javnost«; ipak, klub film. novinarâ iz Praga ubrzo mu organizira projekcije koje navještaju liberalizaciju što će dovesti do »zlatnog doba« čehosl. filma sredinom 60-ih godina. To najavljuje i sâmo djelo svojim raskidom s ustaljenim dramaturškim klišejima i usredotočenošću na unutrašnji život likova, te kritički pokazujući suvremene ekon. prilike. Otklon od realist. prosedea, originalna i poetična red. rješenja te kritičnost (makar i kroz metafore) prema postojećem stanju i dotad vladajućem socrealizmu osiguravaju Uheru vodeće mjesto u slovačkoj, te vrlo zapaženo u čehosl. kinematografiji u njezinu najuspješnijem razdoblju; to je osobito uočljivo u filmovima Orgulje (Organ, 1964), strukturno vrlo složenoj baroknoj metafori o životu i umjetnosti u atmosferi slovačkog fašizma za II svj. rata, Čudesna djevica (Panna zazračnica, 1966), nadnaravnoj priči, i Genij (Genius, 1969), simbolično-poetičnoj bajci o čovjeku i đavlu koji zamjenjuju mjesta — zlo je u čovjeku postalo toliko, da ga vrag nastoji vratiti dobru kako bi sam mogao nastaviti »svoj posao«. Nakon intervencije snaga Varšavskog ugovora 1968. U. se vraća temama vezanim uz mlade (npr. Tri kćeri — Tri dcery, 1968, i Javor i Julijana — Javor a Juliana, 1972), te snima pov. filmove (npr. Kad bih imao pušku — Keby som mal pušku, 1971; Dolina, 1973; Zlatna vremena — Zlaté časy, 1978), djela suvremene tematike (npr. Penelopa, 1977, i Pašnjaci na betonu — Pasla kone na betóne, 1983), psihol. drame (npr. Prijateljice — Kamarátky, 1979, i Šesta rečenica — Šiesta věta, 1986) i dr. Za uspjeh njegovih filmova velike zasluge ima gotovo stalni snimatelj → S. Szomolányi. Radi i za televiziju.