TOGNAZZI, Ugo

TOGNAZZI, Ugo, tal. glumac i redatelj (Cremona, 23. III 1922). Kraće vrijeme knjigovođa. Zapažen na natječaju za amat. glumce, napušta posao i nastupa — kao izraziti komički talent — u zab. priredbama prije kino-predstavâ; u tim mahom minornim tekstovima, često s dozom govorno-gestikulacijske vulgarnosti, iskazuje vještinu mimike, te uvjerljivo oponašanje osobâ iz raznih društv. slojeva, zanimanja i dijalekata. Energičan i poduzetan, osniva više kaz. družina, realizira uspješne kaz. revije i stječe veliku tv-popularnost (program Jedan, dva, tri), ostavši ipak u prvom redu istaknuti protagonist kazališta razonode (teatro leggero). Na filmu debitira 1950, i dugo vremena igra isključivo u izrazito komerc. projektima. Potkraj 50-ih godina često nastupa uz tv-partnera R. Vianella — po uzoru na kontrastne am. tandeme (npr. Ne gubimo glavu, 1959, M. Mattolija). Tek od poč. 60-ih godina filmu se okreće ambicioznije, prekinuvši kaz. karijeru. Veliku popularnost stječe gl. ulogom budalasto egzaltiranog fašista u filmu Federalni (1961) L. Salcea. U idućem filmu istog redatelja Luda želja (1962) T. unosi melankolične tonove u ulogu zrelog muškarca zaljubljenog u nimfetu (C. Spaak), čime komičarsku »obilnost« obogaćuje promišljenijim pristupom oblikovanju lika. Srednjeg je rasta i korpulentan, velike glave »renesansne markantnosti, s naslućivanjem životinjskih apetita«, očiju prodorna pogleda i s istaknutim obrvama, što stvara dojam prepredenog razvratnika i omogućuje raspon od primitivne grubosti do sofisticiranosti; vrlo pokretljiva lica, istančana osjećaja i smisla za karikaturalnu gestu, te odgovarajućih glasovnih modulacija, T. majstorski utjelovljuje psihologiju »malog čovjeka«, i to njene tamnije strane: pohlepu, bigotnost, seksualne frustracije, rascijep između prepuštanja nagonima uživanja i zahtjevâ kat. morala okoline, te sklonost prema samouništenju; time se iskazuje kao komičar posve različit od tipične commedije all’italiana, kao »tužni klaun«. U filmu Marš na Rim (D. Risi, 1962) glumi seljaka koji postaje skvadrist, u Bračnoj postelji (M. Ferreri, 1963, nagrada tal. kritike Nastri d’Argento) je inferiorni, zlorabljeni, ponižavani »bračni rob« sebične žene (M. Vlady), a u Bamboloni, nevjernoj vjerenici (F. Giraldi, 1968, Nastri d’Argento) sredovječan čovjek kojem djevojka lukavo izmamljuje novac za svoga pravog ljubavnika. U filmovima D. Risija (Čudovišta, 1963; Muči me, ali me voli, 1968; U ime talijanskog naroda, 1971; Karijera jedne sobarice, 1976; Biskupova spavaća soba, 1977; Prva ljubav, 1978) i M. Ferrerija (Žena-majmun, 1964; Svadbeni marš, 1966; Audijencija, 1971; Veliko žderanje, 1973) ostvaruje svoje najbolje uloge; u njima, kao i u pojedinim djelima A. Blasettija (Liolà, 1964), P. Germija (Nemoralan tip, 1967), N. Loya (Glava obitelji, 1967), A. Lattuade (Dođite k nama na kavu, 1970), M. Monicellija (Hoćemo pukovnike!, 1973; Dođi i upoznaj moju ženu, 1974; Prijatelji moji, 1975), L. Salcea (Sati ljubavi, 1963; Patka u narančinom soku, 1976) i É. Molinaroa (Kavez ludosti, 1978; Topla braća, 1980), tumači pretežito apsurdne i groteskne karaktere, koji se protive »normalnosti« življenja. Poč. 80-ih godina najzapaženija mu je uloga malog industrijalca sira, koji manipulira životom sina otetog od teroristâ, želeći prikupljenu otkupninu zadržati za sebe, u filmu Tragedija smiješnog čovjeka (B. Bertolucci, 1981, Nastri dArgento). Do 1989. glumio je u više od 110 filmova. Od 1961. povremeno i režira; od njegovih 5 filmova ističe se Da, gospodine (Sissignore, 1968).

Ostale važnije uloge: Totò na Mjesecu (Steno, 1958); Kakva radost živjeti (R. Clément, 1960); Rogopag (omnibus, epizoda U. Gregorettija, 1963); Bjegunci od braka (P. i V. Taviani, 1963); Veličanstveni rogonja (A. Pietrangeli, 1964); Dobro sam je poznavao (A. Pietrangeli, 1965); Pitanje časti (L. Zampa, 1966); Barbarella (R. Vadim, 1967); Inspektor Pepe (E. Scola, 1969); Sjaj i bijeda gospođe Royal (V. Caprioli, 1970); Majstor i Margarita (A. Petrović, 1972); Privatno vlasništvo više nije krađa (E. Petri, 1973); Ne diraj bijelu ženu (M. Ferreri, 1975); Treći stupanj (P. Fleischmann, 1975); Nova čudovišta (D. Risi, M. Monicelli i E. Scola, 1977); Kad kum plaća (S. Corbucci, 1977); Mačak (L. Comencini, 1978); Terasa (E. Scola, 1980); Fotogeničan sam (D. Risi, 1980); Zavodnici nedjeljom (omnibus, epizoda D. Risija, 1980); Prijatelji moji II (M. Monicelli, 1983); Šala sudbine (L. Wertmüller, 1983); Bertoldo, Bertoldino i Cacaseno (M. Monicelli, 1984); Petomanijak (P. Festa Campanile, 1984); Dobri kralj Dagobert (D. Risi, 1984); Kavez ludosti III (G. Lautner, 1985); Prijatelji moji III (N. Loy, 1986); Dani inspektora Ambrosija (S. Corbucci, 1988).