TARKOVSKI, Andrej Arsenjevič

traži dalje ...

TARKOVSKI, Andrej Arsenjevič, sovj. redatelj i scenarist (Zavrožje, 4. IV 1932 — Pariz, 29. XII 1986). Sin poznatog pjesnika Arsenija T. (podrijetlom navodno iz drevne porodice iz srednje Azije). Kao dječak zanima se glazbom, potom slikarstvom. Izbačen sa studija orijentalistike, odlazi na znanstvenu ekspediciju u Sibir. Po povratku upisuje režiju na visokoj film. školi VGIK u Moskvi (u klasi M. I. Romma). Ondje upoznaje A. S. Mihalkova-Končalovskog, koscenarista svoga diplomskoga kratkometr. filma Klizalište i violina (Katok i skrypka, 1960), koji će surađivati i na njegova prva 2 profesionalna filma. Već prvim cjelovečernjim igr. filmom Ivanovo djetinjstvo (Ivanovo detstvo, 1962), vizualno atraktivnom (V. I. Jusov, njegov stalni snimatelj u prvoj fazi), lirskom ali ne i sentimentalnom pričom o doživljajima i snovima jednog dječaka za II. svj. rata, svraća pažnju sovj. i svjetske javnosti kao predstavnik »novog vala« sovj. filma (Zlatni lav za debitantsko ostvarenje u Veneciji). Nakon toga montažno »razlomljenog« djela (pod izrazitijim utjecajem sovj. montažne škole) slijedi film epske širine u kojem prevladavaju dugi kadrovi: Andrej Rubljov (Andrej Rublëv, 1966), prvi put javno prikazan na festivalu u Cannesu 1969 (gdje osvaja nagradu FIPRESCI-ja); ta slika srednjovj. Rusije, kroz biografiju ikonopisca Rubljova (A. A. Solonjicin) koji se — u nemogućnosti da se odupre zlu — zavjetovao na šutnju, vrlo je složene strukture, puna simbola, kao i poetičnih i naturalističkih prizora (s posebno zapamtljivom završnom sekvencom /slikarevih djela/ u boji — simbolom prevladavanja patnje). Nakon uspjele ekranizacije znanstvenofantastičnog romana S. Lema Solaris (1972, specijalna nagrada žirija u Cannesu), T. realizira Zrcalo (Zerkalo, 1974), vrlo složeno djelo o povijesti jedne rus. obitelji, u kojoj se na način toka svijesti smjenjuju razne vremenske razine uz elaboriranu uporabu crno-bijelih sekvenci i onih u boji, jedan od najautentičnijih iskaza autorove intime u modernom filmu. Nakon Stalkera (Stal'ker, 1980) prema romanu A. N. i B. N. Strugackog, o fantastičnom odlasku u imaginarnu ’Zonu’, s višeznačnom simbolikom koja sugerira da samo odabrani »vide put«, T. odlazi u inozemstvo. U Italiji snima Nostalgiju (Nostalghia, 1983) o (ne)snalaženju Rusa (O. I. Jankovski) izvan domovine, a u Švedskoj — već teško bolestan od raka — Žrtvu (Offret, 1986, specijalna nagrada u Cannesu), svoj film-oporuku s prevladavajućim dugim kadrovima o postnuklearnom svijetu u kojem se čovjek (E. Josephson) žrtvuje za čovječanstvo.

T. je nesumnjivo jedan od najdarovitijih predstavnika film. modernizma, u SSSR-u u tom smislu i najeksponiraniji. U svom opusu ističe se bogatstvom i raznolikošću stilskih postupaka; dok u svomu prvom djelu zadržava sve bitne značajke klas. sovjetskog filma (bliži je A. P. Dovženku no S. M. Ejzenštejnu), u kasnijima upotrebljava sve složeniju simboliku s elementima pravoslavne mistike i uvjerenog pesimizma. Premda izrazito poetičan, u svojim filmovima daje epsku dimenziju ne samo likova, već i pov. razdoblja kojim se bavi, a često tretira i odnos umjetnika i društva kroz uporabu simbolâ arhetipske snage, koristeći nerijetko i fantastičke sižeje.

LIT.: M. J. Turowskaja/F. Allardt Nostitz, Andrej Tarkowski. Film als Poesie, Poesie als Film, Bonn 1981; A. Bold (urednik), Materialien zu den Filmen von Andrej Tarkowski, Berlin 1982; M. Estève, Andrej Tarkovski, Paris 1983.

članak preuzet iz tiskanog izdanja 1986-1990.

Citiranje:

TARKOVSKI, Andrej Arsenjevič. Filmska enciklopedija (1986-90), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 24.11.2024. <https://filmska.lzmk.hr/clanak/tarkovski-andrej-arsenjevic>.