STRAUB, Jean-Marie

STRAUB, Jean-Marie, njem. redatelj podrijetlom iz Francuske (Metz, 8. I 1933). Djetinjstvo provodi u okupiranoj Lorraim, što će bitno utjecati na njegovo polit. opredjeljenje. Studirao književnost u Nancyju, Strasbourgu i Münchenu. Od 1954. u Parizu, asistira J. Rivetteu, te volontira u ekipama R. Bressona i A. Astruca; ondje upoznaje Danièle Huillet, kasniju suprugu i suradnicu na svim filmovima. Pošto je odbio sudjelovati u Alžirskom ratu, primoran je napustiti domovinu; do 1969. živi u Münchenu, potom u Rimu (iako je 1971. amnestiran, i dalje živi u inozemstvu /mahom u Njemačkoj i Italiji/). Spada u noviju generaciju modernista, razvijajući liniju tipičnu za postgodardovsku struju. Filmski se obrazovao na različitim formama dokum. filma, čija je osnovna karakteristika ukidanje granice između fakta i invencije primjenjivanjem novoga dokum. stila i tehnike narativnog filma. Posljedica takvog poimanja je rad s neprofesionalnim glumcima (najčešće), korištenje prirodnog zvuka i specifična adaptacija knjiž djelâ. Velik utjecaj na njegovo stvaralaštvo izvršili su franc. film 40-ih godina, J. Grémillon, J.-L. Godard i, osobito, R. Bresson sa svojim asketizmom forme i sadržaja te opčinjenošću književnošću; Straubova originalnost iskazuje se u specifičnoj naraciji i istančanomu vizualnom stilu te razvijenomu osebujnom smislu za elipsu. Pozornost je svratio već prvim filmom — kratkome«, antimilitarističkom satirom Mahorka Muff (1963) prema H. Böllu, dok je međunar. ugled stekao Kronikom Anne-Magdalene Bach (Chronik der Anna-Magdalena Bach, 1967), o supruzi velikog kompozitora, »... filmom u kojem muzika nije upotrebljena kao pratnja ili kao komentar, već kao estetička materija«. Radi i za televiziju.

Ostali važniji filmovi: Othon (1970); Poduka iz povijesti (Geschichtsunterricht, 1972); Mojsije i Aron (Moses und Aaron, 1975); Sinajski psi (Fortini cani, 1977); Od oblaka do otpora (Dalla nube alla resistenza, 1979); Prekasno, prekasno (Trop tard, trop tard, 1981); Klasni odnosi (Klassenverhältnisse, 1983); Empedoklova smrt (La mort d’Empédocle, 1986).

LIT.: R. Roud, Jean Marie Straub, London 1971; Dominique Paini, Jean-Marie Straub et Danièle Huillet, Paris 1982.