STOPPA, Paolo

STOPPA, Paolo, tal. filmski, kazališni i tv-glumac (Rim, 16. VI 1906 — Rim, 1. V 1988). Sin antikvara, studirao pravo, potom glumu na Accademiji Sta. Cecilia. U kazalištu debitira 1927, a na filmu 1932 (Zračna flota G. S. Righellija). Do kraja života usporedno je aktivan na filmu i u kazalištu, koje je — prema vlastitim riječima — preferirao (i s vremenom postao jedna od legendi tal. teatra). U predratnom razdoblju nastupa u sporednim i drugim gl. ulogama u komedijama i filmovima → bijelih telefona; iz tog razdoblja, kada je glumio u više od 60 filmova (i režimski propagandnih), ističu se Avantura Salvatorea Rose (1940) i Željezna kruna (1941) A. Blasettija, te Znam ja tebe (1943) E. De Filippa; ,zbog golemog broja uloga nije mogao izbjeći klišeje. Preokret u film. karijeri nastaje u suradnji sa V. De Sicom, u čijem Čudu u Milanu (1950) tumači egoista i svadljivca — jedinog negativca u sirotinjskom naselju; u De Sikinim filmovima postiže optimalnu mjeru glum. kontrole, pa je za Napuljsko zlato (1954) nagrađen godišnjom nagradom tal. kritike Nastri d’Argento za epizodu. Ipak, vrhunac film. karijere ostvaruje u filmovima L. Viscontija Rocco i njegova braća (1960), kao boksački trener, i Gepard (1963), kao bogati građanski skorojević. Poslednji film. uspjeh ostvaruje komički impostiranom ulogom pape u Markizu del Grillu (1981, Nastri d’Argento za epizodu) M. Monicellija. U 60 godina karijere glumio je u 199 filmova (zbog praznovjerja nije želio nastupiti u 200.), samo jednom u gl. ulozi (Prije večeri, 1954, P. Tellinija). S uspjehom je igrao i na televiziji.

Njegova prva supruga Rina Morelli bila je također glumica.

Ostale važnije uloge: Kralj podrugljivac (E. Guazzoni, 1935); Don Cesare di Bazan (R. Freda, 1942); Posljednja kočija (M. Mattoli, 1943); Crni orao (R. Freda, 1946); Fabiola (A. Blasetti, 1948); Ljepota đavola (R. Clair, 1949); Rim, jedanaest sati (G. De Santis, 1952); Suđenje gradu (L. Zampa, 1952); Predsjednica (P. Germi, 1952); Povratak Don Camilla (J. Duvivier, 1952); Glas tišine (G. W. Pabst, 1952); Ljepotice noći (R. Clair, 1952); Državni neprijatelj br. 1 (H. Verneuil, 1953); Stanica Termini (V. De Sica, 1953); Kuća Ricordi (C. Gallone, 1954); Ljepotica iz Rima (L. Comencini, 1955); Svakog četvrtka čudo (L. G. Berlanga, 1957); Zakon (J. Dassin, 1958); Kakva radost živjeti (R. Clément, 1960); Šaljivi dan/jedan dan u Rimu (M. Bolognini, 1960); Viva Italija! (R. Rossellini, 1961); Vanina Vanini (R. Rossellini, 1961); Poslednji sud (V. De Sica, 1961); Beckett (P. Glenville, 1964); I dođe dan osvete (F. Zinnemann, 1964); Lov na lisicu (V. De Sica, 1966); Bilo jednom na Divljem zapadu (S. Leone, 1968); Kad kum plaća (S. Corbucci, 1977); Pismo ili glava (N. Loy, 1982); Prijatelji moji II (M. Monicelli, 1983).