STILLER, Mauritz

STILLER, Mauritz (pr. ime Moses Stiller), šved. redatelj, scenarist i glumac (Helsinki, 17. VI 1883 — Stockholm, 8 XI 1928). Usvojeno siroče, djetinjstvo je proveo u Finskoj (tada pod rus. vlašću); kada je trebao stupiti u vojsku, s lažnim je pasošem prebjegao u Švedsku (1910). Isprva djeluje kao glumac u Stockholmskom Lilla Teaternu. Na poziv producenta Ch. Magnussona, zajedno sa V. Sjöströmom 1912. dolazi na film. Već u svome drugom filmu Crne maske (De svarta maskerna, 1912, gl. uloga Sjöström) iskazuje smisao za akcionu dramatiku koristeći paralelno zbivanje koje kulminira u sekvenci kada junakinja izbjegava opasnost bježeći preko konopca s krova visoke zgrade. Slijede Vampiri (Vampyren/En kvinnas slav, 1912), zabranjeni od cenzure zbog toga što protagonist (Sjöström) spušta željezni kaz. zastor na djevojku koja mu je zagorčala život. Za razliku od Sjöströmovih djela s tragičkom, fatalističkom i mitskom notom, S. je sineast izraženog smisla za komediju (čime se približava I. Bergmanu). Njegova prva jednosatna komedija Ljubav i novinarstvo (Kärlek och journalistik, 1916) govori o doživljajima mlade novinarke koja se kao sobarica zapošljuje kod poznatoga antarktičkog istraživača. Duhovitim situacijama ističu se i 2 filma o doživljajima scenarista (Sjöström) i glumice (K. Molander): Najbolji film Thamasa Graala (Thomas Graals bästa film, 1917) i Najbolji sin Thomasa Graala (Thomas Graals bästa barn, 1918); prvospomenuti je osobito zanimljiv zbog mnoštva pretapanja, flash-backova te vizualnog dočaravanja snova, na način koji podsjeća na retrospekcije u modernom filmu. Svojom najpopularnijom komedijom Erotikon (1920), na temu bračnih nesuglasica, žanr podiže na estetički nivo poznat kao »sofisticirana komedija« i utječe na mnoge redatelje (npr. E. Lubitscha). Filmom Blago gospodina Arnea (Herr Arnes pengar, 1919), kao i sa svoja posljednja 2 šved. projekta Priča Gunnara Hedea (Gunnar Hedes saga, 1923) i Priča Göste Berlinga (Gösta Berlings saga, 1924) najviše se približuje monumentalnoj epskoj film. naraciji inspiriranoj opusom S. Lagerlöf. Radnja Blaga zbiva se u XVI st. na obali Sjevernog mora: šk. misionar bježi iz šved. zatvora, na koji je bio osuđen zbog umorstva čovjeka čija se kći (i neznajući) zaljubljuje u njega; antologijska završna sekvenca prikazuje ga kako se pokušava probiti kroz kordon potjere na brod u zaleđenoj luci služeći se djevojkom kao štitom. Sl. korištenje prirodnog ambijenta nalazimo i u Gösti Berlingu, osobito u sekvenci u kojoj junak (L. Hansson) vozi saonicama djevojku (G. Garbo), a prati ih čopor gladnih vukova; inzistirajući na vjernoj adaptaciji, snimio je film dug 120 min (prikazuje se skraćena verzija od 93 min), karakteriziran autentičnošću atmosfere i prirodnim ponašanjem glumaca u eksterijeru, dok su interijerni prizori opterećeni patetičnom glumom i stereotipnom mizanscenom.

God. 1924. na poziv am. producenta L. B. Mayera odlazi u Hollywood (sa sobom vodi i »svoju« zvijezdu G. Garbo). Za razliku od Sjöströma, ondje nije imao većeg uspjeha. Ubrzo nakon početka snimanja Zavodnice (The Temptress, 1926, s Garbo u gl. ulozi) režija mu je oduzeta, pa je film potpisao F. Niblo. Ipak, filmovi sa P. Negri iz 1927 — Hotel Imperial i Žena pred sudom (The Woman on Trial) — odlikuju se elegancijom stila i postižu određeni komerc. uspjeh. U to doba počinju njegovi zdravstveni problemi, uslijed čega se tek djelomično angažira na film. projektima koje dovršavaju dr. redatelji. God. 1928. vraća se u Švedsku i ubrzo umire u prisustvu prijatelja V. Sjöströma (inače, 1912. bio je koscenarist njegova red. prvenca Vrtlar, a 1913. i filma Konflikti života).

U izvjesnom smislu Stillerov red. postupak komplementaran je Sjöströmovu (zajedno su donijeli svjetsku slavu šved. kinematografiji — njeno »zlatno doba« 1914-24); u formalnom smislu S. je virtuozniji i dinamičniji, dok Sjöström dublje dočarava ljudsku psihu i životni fatalizam. S. je posebnu pažnju pridavao kompoziciji kadra, iznad svega crno-bijelom kontrastu i slikovitoj iluziji perspektive u eksterijernim prizorima, dok je u interijerima često gubio kontrolu i dopuštao da prevlada glum. patetika. I pored svega, Blago gospodina Arnea, Priča Gunnara Hedea i Priča Göste Berlinga smatraju se remek-djelima nij. razdoblja (po nekim kritičarima i lirska ljubavna priča Pjesma o grimiznom cvijetu — Sången om den eldröda blomman, 1918).

Ostali filmovi — u Švedskoj: Majka i kći (Mor och dotter, 1912); Tiranska zaručnica (Den tyranniske fastmannen, 1912); Proljeće života (I livets vår, 1912); Kad ljubav ubija (När kärleken dödar, 1913); Dijete (Barnet, 1913); Moderna sufražetkinja (Den moderna suffragetten, 1913); Kad zazvoni alarmno zvonce (När larmklocken ljuder, 1913); Kad punica zapovijeda (När svärmor regerar, 1913); Nepoznata (Den okända, 1913); Model (Mannekägen, 1913); Plemić iz Parlamenta (Kammarjunkern, 1913); Braća (Bröderna, 1914); Ljudi s granice (Gränsfolken, 1914); Zbog svoje ljubavi (För sin kärleks skull, 1914); Ptica oluje (Stormfågeln, 1914); Crveni toranj (Den röda tornet, 1914); Bodež (Dolken, 1914); Kad su umjetnici zaljubljeni (När konstnärer älska, 1914); Prijatelji iz djetinjstva (Lekkamraterna, 1914); Prošlost njegove supruge (Hans hustrus förflutna, 1915); Majstor-kradljivac (Mästertjuven, 1915); Madame de Thèbes (1915); Minopolagač (Minlotsen, 1915); Osvetnik (Hämnaren, 1915); Njegova bračna noć (Hans bröllopsnatt, 1916); Motorizirani nasilnici (Lyckonålen/Bilapacherna, 1916); Bitka za njegovo srce (Kampen om hans hjärta, 1916); Krila (Vingarna, 1916); Wolo (Wolo/Balettprimadonnan, 1916); Aleksandar Veliki (Alexander den Store, 1917); Ribarsko selo (Fiskebyn, 1920); Johan (1921); Emigranti (De landsflyktiga, 1921); u SAD: Ulica grijeha (The Street of Sin/The King of Soho, 1928).

LIT.: B. Idestam-Almquist, Den svenska filmens drama: Sjöström och Stiller, Stockholm 1938; B. Idestam-Almquist, Classics of Swedish Cinema, Stockholm 1952; H. Pensel, Seastrom and Stiller in Hollywood, New York 1969; G. Werner, Mauritz Stiller och hans filmer, Stockholm 1969.