PSIHOLOGIJA I FILM

PSIHOLOGIJA I FILM. Teorijska disciplina kojoj je osnovni cilj proučavanje psihol. aspekata filma i kinematografije naziva se psihologija filma. Njezine poddiscipline mogu se razlikovati prema tome koju komponentu film. procesa istražuju: samo film. djelo i njegove psihol. implikacije, reakciju publike ili proizvodno, stvaralačko ponašanje filmašâ.

1) Psihol. istraživanja kojima su od središnje važnosti opće-psihol. aspekti razabiranja strukture filma mogu se nazvati strukturalnom psihologijom ili psihofilmologijom. Ovakva su proučavanja od najneposrednije važnosti po razumijevanje filma uopće, pa se njih tradicionalno uključuje u sâm središnji korpus teorije filma; često je vrlo teško razlučiti koja su razmatranja psihološka a koja filmskoteorijska. Prema tradic. disciplinarnoj podjeli psihologije, strukturalna psihologija može srazmjerno izdvojeno proučavati: procese percepcije, pažnje, pamćenja, inteligencije, imaginacije, razvojne procese, emocionalne reakcije, motivacijske elemente i dr.

2) Psihol. istraživanja koja se posvećuju varijacijama u psihol. reakciji publike mogu se nazvati filmsko-recepcijskom psihologijom. Ta se proučavanja uglavnom oslanjaju na psihologiju ličnosti i na soc. psihologiju.

3) Psihol. istraživanja što se posvećuju psihol. aspektima stvaranja film. djela i sâmim stvaraocima mogu se nazvati psihologijom filmskog stvaranja. Ta proučavanja vezuju se uz tzv. psihologiju stvaranja, koja se oslanja na psihologiju učenja i vještina, na psihologiju ličnosti, ali i na soc. psihologiju, sociologiju kulture, a često je vezana uz psihoanalizu i sociologiju spoznaje. Ova su proučavanja blisko vezana uz filmsko-estetičku tradiciju.

4) I dr. aspekti kinematografije mogu se psihološki proučavati (npr. radni uvjeti u proizvodnji, uvjeti gledanja filma u kinima i sl.), ali se takva proučavanja obavljaju, uglavnom, u sklopu primijenjene psihologije. Vezana su posebno uz tzv. tehniku filma i obavljaju se, obično, za potrebe tehnol. proizvodnje (izgradnja kinâ, proizvodnja film. kamerâ, montažnih stolova i dr.).

Povijesni pregled. U povijesti teorijskih razmišljanja o filmu postojalo je nekoliko vrsta psihol. pristupa.

Estetička psihologija. Jedna od najranijih i najtrajnijih tendencija u psihol. razmatranju filma jest spekulativno razmatranje psihol. aspekata filma (strukturalnih, recepcijskih i stvaralačkih), sa stajališta određenih vrijednosnih — uglavnom estetičkih — preferencija. Iako su se takva razmatranja bavila psihol. aspektima, doživljavalo ih se pretežno kao estetička.

Mnogi su problemi istraživani u sklopu ovog tipa razmatranja, npr.: pitanje odnosa imaginacije i percepcije, sanjanja i gledanja filma, psih. projekcije (sublimacije, eskapizma...), iluzornosti i stvarnosti film. slike i doživljaja, i dr. Najznačajniji predstavnici ove struje su L. Delluc, J. Epstein, B. Balázs, A. Malraux, M. Merleau-Ponty, E. Morin, H. Agel, S. Kracauer i J. Mitry.

Primjena spoznajâ empirijske psihologije. Već 20-ih godina javila su se i razmatranja o filmu profesionalnih empirijskih psihologa. Svoje su spoznaje primijenili na vlastita, intuitivna iskustva u gledanju filma. Iako i njihova razmatranja često teže biti svojevrsnim estetikama filma, nastajala su u sklopu psihol. znanstvene tradicije, premda bez posebnih empirijskih istraživanja sâmog filma. Dominantno područje na koje su se ta razmatranja odnosila bila je percepcija filma (R. Arnheim, A. Michotte van den Berck, A. Wallon), ali su istraživani i procesi pažnje, imaginacije (H. Münsterberg, R. Zazzo, L. Blaustein). U Francuskoj se ovaj smjer formirao pod nazivom filmologija.

Psihologija utjecaja. Kako je zarana postojalo uvjerenje o snažnomu psihol. i moralnom utjecaju filma na publiku, osobito djecu, vrlo su se rano javila socijalno-psihol. istraživanja utjecaja filma i njegove važnosti. Isprva se većinom radilo o sociopsihol. spekulacijama s predrasudnom »analizom sadržaja« (tematskom analizom) i njegovom moral. procjenom. Ova su se istraživanja osobito razvila poč. 30-ih godina u sklopu tzv. Peynovih studija (npr. H. Blumer, W. W. Charters, E. Dale, R.C. Peterson, L.I. Thurstone, H.J. Forman), premda su se još i ranije pojavljivale spekulacije o psihol. utjecaju filma (npr. J. Zwetsloot, 1913). Postupno, s pojavom pravih empirijskih istraživanja, psihologija utjecaja postaje posebna grana sociol. i sociološko-psihol. istraživanja, posebno njegovanih u sklopu tzv. masovno-komunikacijskih istraživanja (npr. F. Fearing, H. Lasswell, C. I. Hoveland, H.J. Gans, G. Nielsen, H. Cantril, G. W. Allport, F. Stuckrath, G. Schottmayer, A. Tudor); ta se razmatranja začinju 40-ih godina, a razgranavaju 50-ih, 60-ih i 70-ih.

Film u psihološkim eksperimentima. Film se veoma rano pokazao korisnim sredstvom u eksperimentalnom ispitivanju specifičnih psihol. fenomena (posebno percepcije). Prvi su film počeli ekstenzivnije koristiti geštaltisti (npr. M. Wertheimer) u proučavanju tzv. prividnog kretanja. Kasnije se osobito koristio u testiranju čovjekove percepcije kretanja u prostoru (J.J. Gibson, G. Johansson). Međutim, film se počeo koristiti i za proučavanje zapamćivanja i dr. aspekata, osobito u djece, u sklopu tzv. razvojne psihologije (npr. R. Zazzo, B. Zazzo, L. Albertini, M. P. Caruso, G. Salomon, N. Korać, N. L. Stein, C.G. Glenn, J. Lyle, H. R. Hoffman) — od 40-ih godina do danas.

Empirijska psihologija filma (psihofilmologija). Korištenje filma u psihol. eksperimentima neprimjetno se znalo pretvoriti u proučavanje posebnih film. fenomena (npr. mehanizmi u temelju iluzije kretanja u film. projekciji; orijentacija u prostoru na filmu i preko montažnog prijelaza; organizacija film. sadržaja u vezi sa zapamćivanjem; montažni prijelaz — njegova percepcija i psihol. zakonomjernosti vezane uz nju). Pomalo po strani od dr. filmskih teoretičara, ali s temeljitim uvidom u ono što se teorijski o filmu piše, razvila se tako kontinuirana struja strukturalno-psihol. istraživanja filma. Pretežno iskazivani u člancima (a ne u knjigama), izvještaji o empirijskim istraživanjima pojavljivali su se gotovo sustavno, npr. u »Audio-Visual Communication Review« i »Leonardu«, povremeno i u psihologijskim časopisima, kao i znanstvenim časopisima širokog profila (npr. »Science« i »Nature«), Poznatiji autori su: V. Brooks, J. Hochberg, U. Frith, J. J. Gibson, H. D. Goldberg, J. P. Isenhour, J. B. Kuiper, R. S. Malpass, J. A. Dolan, M. Coles, R. Penn, C. Pryluck, R. T. Saucer, J. M. Foley, J. R. Gregory, C. H. Harpole, S. Worth i H. Zettl. Od modernih pristupa filmu osobito je značajna knjiga J. M. Carrolla (»Prema strukturalnoj psihologiji filma«, 1980), u kojoj se filmu prilazi s generativno-transformacijskog pristupa, a s iskustvima psiholingvističkih empirijskih istraživanja film. izlaganja.

Psihoanalitički pristup. Rastom popularnosti psihoanalize 30-ih i 40-ih godina, nju se počinje primjenjivati i u odnosu spram filma (npr. P. Tyler). Međutim, tek pod utjecajem post-strukturalističkog obraćanja Freudu povećava se utjecaj psihoanalize na razmatranja o filmu i film. stvaraocima, te se kao autori javljaju: Ch. Metz, J.-L. Baudry, R. Bellour, M. Haskell, R. Dyer, P. Willemen, G. Nowell-Smith, S. Heath, M. Charney, J. Reppen, D. Dervin, S. Žižek, Z. Vrdlovec i dr.