PERU

PERU. Prva film. projekcija u Peruu održana je 2. ožujka 1897. u Limi. Teškoće nerazvijene zemlje s čestim promjenama režima, rev. pokretima i građanskim ratovima, infrastruktura od oko 300 kino-dvorana (od toga trećina u 2 najveća grada — Limi i Callau), distribucija koja pripada stranom kapitalu (većinom iz SAD) i nemar drž. institucija prema film. proizvodnji uzroci su nedovoljnog razvitka filma i kinematografije u zemlji. Proboj na međunar. tržište (čak i u Latinskoj Americi) otežava komerc. produkcija većih južnoam. kinematografija (posebno Meksika i Argentine) koje su bez konkurencije na španj. govornom području. U takvim okolnostima proizvodnja u Peruu razvijala se zahvaljujući entuzijazmu pojedinaca. Do pojave zvuka snimljeno je tek nekoliko igranih i nešto više dokum., uglavnom folklornih filmova: prvi dokumentarac 1911, prvi igrani 1913 (Federico Blume) a prvi dugometražni igrani 1927 (Enrique Cornejo Villanueva). Zv. prvijenac »Udaranje valova« (1934) realizirali su stranci: redatelj Alberto Salinas iz Čilea i snimatelj Manuel Trullen iz Španjolske; igr. filmove 30-ih godina režiraju i Peruanac Ricardo Vilarán i Čileanac Sigifredo Salas. Trullán i Salas proizvode prve film. novosti »Herold«, a Trullén je i među osnivačima film. poduzeća Amauta Films (1937), čijih je oko 20 igr. filmova dalo privid preporoda peruanske kinematografije. Važnu ulogu u razvitku filma u Peruu imao je radio, budući da je publika radijske zvijezde željela i vidjeti; stoga su filmovi većinom muzički (s popularnim pjevačima), a tek rijetko dr. žanrova (npr. policijski). Od poč. 40-ih do sredine 50-ih godina proizvodnja je gotovo zamrla. God. 1956. oživljuje ju Kino-klub »Cuzco«. Filmovi s jedne strane ustraju na folklornim elementima, dok s druge ističu osnovni tematski okvir: odnose seljaštva i posjednikâ, posebno izrabljivanje Indiosa (koji tvore većinu stanovništva). Tako nastaju filmovi »Karneval u Kani« (1957) Manuela Chambija na španjolskom te filmovi »Kukuli« i »Jarawi« (oba 1961) Eulogija Nishijame, Luisa Figueroe i Césara Villanueve na jeziku kečua. Taj napredak (koji pospješuju i koprodukcije s Meksikom i Argentinom) bio je kratkotrajan, jer gledaoce odvlači televizija (uvedena 1958). Ipak, u to se vrijeme javlja do danas najznačajniji peruanski redatelj Armando Robles Godoy (npr. »Nema zvijezda u prašumi«, 1960, i »Zeleni zid«, 1970), a 1972. donesen je prvi zakon o filmu (što ponovno ojačava proizvodnju). Iako je većina djela s konformističkim temama ili otvoreno komercijalna, vodeći redatelji L. Figueroa, A. Robles Godoy, Mario Robles, Federico García, Francisco Lombardi, Felipe Degregori i Marta Esteban bave se agrarnom tematikom (posebno seoskim despotizmom /tzv. kacikizmom/), životom građanstva i birokracijom, a nerijetko se ekraniziraju i djela vodećih peruanskih prozaika (npr. Marija Vargasa Llose).