PENN, Arthur

PENN, Arthur, am. redatelj (Philadelphia, 27. IX 1922). Sin urara, zarana sklon kazalištu; za II svj. rata u svojoj jedinici osniva glum. družinu. Nakon rata pridružuje se kaz. trupi J. Logana, potom uči glumu u newyorskom Actors' Studiju i kod M. Chekhova te studira u Italiji (Firenca, Perugia). Od 1955. režira na televiziji, a potom i na Broadwayu, gdje se ističe postavama komadâ W. Gibsona (Čudotvorka) i L. Hellman (Igračke u potkrovlju). Svojim prvim filmom Ljevoruki revolveraš (The Left-Handed Gun, 1958) stječe simpatije u Evropi (J.-L. Godard ističe da ga je uvelike nadahnuo za njegov Do posljednjeg daha, 1960), dok u SAD isprva prolazi nezapaženo, iako predstavlja nesumnjivi začetak modernog vesterna (P. Newman tumači Billyja the Kida na način → buntovnika bez razloga). Čudotvorka (The Miracle Worker, 1962, nominacija za Oscara za režiju), ekranizacija njegova broadwayskog uspjeha, je psihol. drama o upornoj guvernanti-pedagogu (A. Bancroft) koja uspijeva osposobiti za komuniciranje gluhonijemu i slijepu djevojčicu, kasnije književnicu Helen Keller (P. Duke). Jedan Mickey (Mickey One, 1965), režiran u očito modernističkoj maniri pod utjecajem evr. novog vala, pomalo kafkijanskog ugođaja i s aluzijama na eru makartizma, bavi se neprilagođenom mladeži, a Potjera bez milosti (The Chase, 1966), po scenariju L. Hellman, u tradiciji policijskog filma slika mehanizme i motive soc. nasilja nad marginalcima. Slijedi Bonnie i Clyde (Bonnie and Clyde, 1967, nominacija za Oscara za najbolji film i režiju), svjetski uspjeh u kritike i publike (neko vrijeme čak i diktira modu »u gangsterskom stilu«); u toj priči o autentičnome gangsterskom paru iz 30-ih godina (F. Dunaway i W. Beatty), obnovivši tradiciju → crnog filma a potaknuvši → film ceste, P. sjedinjuje gotovo sve motive svoga početnog razdoblja (neurotični likovi koji odstupaju od sredine, psihoanaliziranje njihove težnje da se »otrgnu« i dokažu, na širem planu demitologiziranje tradicije i upozoravanje na spremnost društva da okrutno ukloni sve koji su drugačiji), a i na stilsko-formalnom planu utječe na kasnije redatelje (često je oponašana scena pogibije gl. junakâ u usporenom pokretu). Iako je imao manji odjek u javnosti, kulturološki je podjednako značajan (ako ne i značajniji) vestern Mali veliki čovjek (Little Big Man, 1970); prikazujući sudbinu čovjeka (D. Hoffman) koji je na Divljem zapadu proživio stotinjak godina — čas među bijelcima, čas među Indijancima, film ironizira ključne događaje i ličnosti am. pionirske tradicije. U međuvremenu je režirao Alicin restoran (Alice's Restaurant, 1969), odraz hipi-pokreta u formi balade (s folk-pjevačem A. Guthriejem u gl. ulozi), kojim iskazuje sklonost improvizaciji u radu s glumcima. Noćna kretanja (Night Moves, 1975) sa G. Hackmanom kao detektivom-gubitnikom u najboljoj su chandlerovskoj tradiciji, slabo prihvaćeni vestern Dvoboj na Missouriju (The Missouri Breaks, 1976) usredotočen je na sukob ekstravagantnih gl. junaka (M. Brando i J. Nicholson), Četvero prijatelja (Four Friends, 1981) nostalgična je kronika o gubljenju iluzijâ adolescenata, Meta (Target, 1985), ponovno s Hackmanom, dinamičan je špijunski film, dok je Smrt zime (Death of Winter, 1987) pokušaj obnavljanja hitchcockovskog thrillera.

Nedefiniranoga ali ekspresivnog stila (u kojem daje važnost silovitosti glum. izraza), kolebajući između improvizacije i perfekcionizma, ezoteričnosti i koketiranja s vladajućim ukusom te ekskluzivnosti i komentiranja aktualne problematike, P. se sa samo 12 filmova u 30 godina svrstao među vodeće autore na razmeđi klas. i novog Hollywooda (uz B. Edwardsa i M. Nicholsa) — sklon evr. svjetonazoru ali koristići am. žanrovske obrasce.

LIT.: J. Kitses, Horizons West, London/Bloomington 1969; E. Sherman/M. Rubin, The Director's Event: Interviews with Five American Film-Makers, New York 1970; R. Wood, Arthur Penn, New York 1970; S Wake/N. Hayden (urednice), The 'Bonnie and Clyde' Book, New York 1972; J. G. Cawelti (urednik), Focus on 'Bonnie and Clyde', Englewood Cliffs 1973; F. Carlini, Arthur Penn, Milano 1977.