OBITELJSKI FILM

OBITELJSKI FILM, također porodični film, općenito popularni naziv za sve filmove čija je središnja tema obiteljski život. Budući da tema i njoj adekvatna problematika (najčešće psihološka i socijalna) zahvaćaju mnoge opće, lokalne i aktualne aspekte egzistencije pojedinca i organizacije društva (stoga se u mnogim kinematografijama javljaju i brojne specifične podvrste obiteljskog filma), nije moguće odrediti njegov jedinstveni žanrovski koncept. Naime, u obiteljskom se filmu s njegovom specifičnom građom vrlo često prepliću (ili je i prevladavaju) komponente dr. vrstâ: najčešće melodrame (zbog emotivnih veza među članovima obitelji), socijalno-psihol. filma (zbog prikazivanja odraza društv. zbivanjâ na obitelj /to su obično i najuspjeliji obiteljski filmovi/), ratnog filma (zbog sl. razlogâ), komorne drame (kao posljedica najčešćeg ambijentiranja radnje — u kući, »domu«) i film. kronike (prikaz nekoliko generacija obitelji), zatim i komedije, krim. filma, vesterna i dr. Uz raznolika žanrovska obilježja, obiteljski se filmovi, čak i svrsishodnije, mogu razlikovati s obzirom na stav autora, film. struje ili nacionalne kinematografije prema obitelji kao instituciji. Tako, jasno se razlučuju filmovi koji prema obitelji iskazuju bezrezervno afirmativan, ponekad do »sakrosanktnosti« nekritičan odnos (najčešće u patrijarhalnim sredinama, u razdobljima ratova i ekon. kriza, u am. kinematografiji do II svj. rata, osobito u Indiji i Japanu /gdje postoji poseban žanr → shomin-geki, te njegov podžanr haha-mono odn. majčinski film/) od onih koji imaju kritičkiji odnos, prikazujući obitelj u spletu pov. i društv. zbivanjâ, kao središte sukoba staroga i novoga, ponekad i u fazi rasapa, obuhvaćenu degenerativnim procesima, čak kao preživjelu instituciju koja sputava individuu te kao medij u kojem se društv. negativnosti (zaostalost, predrasude, hipokrizija, autoritarnost, degenerativnost i sl.) samo pojačavaju; takav pristup osobito je učestao nakon II svj. rata. Produhovljenim, iskreno proživljenim ili pak kritičkim tretmanom obiteljskog života osobito su se isticali redatelji Yasujiro Ozu i Mikio Naruse u Japanu, John Ford, William Wyler, Elia Kazan i Vincente Minnelli u SAD, Alf Sjöberg i Ingmar Bergman u Švedskoj, Luchino Visconti u Italiji, Claude Chabrol u Francuskoj, Satyajit Ray u Indiji, kao i mnogi dr.

Život obitelji često je u središtu zanimanja dokum. filma. Najčešće se prati život jedne obitelji, obično kroz dulje razdoblje (npr. »Nanook sa sjevera«, 1922, Roberta J. Flahertyja i »Farrebique«, 1946, Georgesa Rouquiera).

U SFRJ termin obiteljski film učestalo se upotrebljava za amat. filmove kojima je česta tema upravo obitelj sâmog autora (npr. Karel Grossman).