OBALA BJELOKOSTI

OBALA BJELOKOSTI. Bivša franc. kolonija, tog statusa oslobodila se 1960, ali je s nekadašnjom metropolom nastavila održavati tijesne veze. Kao ni u dr. novonastalim državama afr. crnaca, ni u Obali Bjelokosti ne postoji jedinstvena etnička i jezična struktura (oko 60 plemenskih zajednica), što je s jedne strane otežavalo razvitak filma i televizije (koja se prva počela rasprostranjivati). Površinom veća od SFRJ, ali sa svega oko 5 milijuna stanovnika i 80 kinematografa, O. ima čak 80% nepismenih što s druge strane pogoduje rasprostranjivanju »usmenih« medija kakvi su film i televizija.

Prvi igr. film »Korogo« (1964) režirao je Georges Keïta prema tradic. bajci; takva folklorna tematika vrlo je česta u opsegom skromnoj produkciji kinematografije Obale Bjelokosti. Društvenokritičkim djelima ističu se Bassori Timité (»Žena s nožem«, 1968, o klasi malograđanskih skorojevića koji surađuju s bivšim kolonijalnim gospodarima), naturalizirani Gvinejac Henri Duparc, školovan u Beogradu i na pariškom IDHEC-u (»Mouna«, 1969, o umjetniku kojeg izrabljuje bogati trgovac; »Obitelj«, 1972, o migracijama iz sela u gradove; »Divlja trava«, 1978, o ulozi žene u afr. društvu te o zloupotrebi rodbinskih veza), te Désiré Ecaré, također pariški đak, vrstan stilist sklon intelektualizmu i urbanoj tematici (»Za nas dvoje, Francuska!«, 1970 /s podnaslovom »Crna ženo, gola ženo!« prema poemi L. S. Senghora/, satira koja se ruga »očinskoj« franc. kulturi i ironizira zemljake kojima je najveća želja da ožene Francuskinje). Drugu generaciju redatelja predstavljaju Gnoan M'Bala (»Šešir«, 1976, koji ironizira /na temu prevarenog muža/ ekscese u emancipaciji afr. gradske žene) i N'Dabian Vodio (»Zov mujezina«, 1972, s temom prostitucije, krađe i umorstva; »Licejka«, 1975, o djevojci pred pobačajem). Poč. 80-ih godina javljaju se Jean-Louis Koula (»Adja Tio«, 1980, pohvala suvremenom zakonodavstvu i medicini), Fadiga Kramo Lancine (»Djeli«, 1981, o problemu kastinstva) i Moussa Dosso (»Zadana riječ«, 1982, o ukorijenjenom običaju braka na silu), dok sredinom 80-ih godina karijere otpočinju Yo Kozolowa i Kitia Touré. Općenite su značajke kinematografije Obale Bjelokosti odsustvo svake komercijalnosti (gotovo nebriga prema najširoj publici) te pažnja koju autori poklanjaju film. izrazu.