NOVI ZELAND

NOVI ZELAND. Prve predstave filmova braće Lumière održane su na tada teško dostupnom Novom Zelandu već potkraj XIX st. Novozelandska vlada počinje 1916, kao jedna od prvih u svijetu, sudjelovati u film. produkciji — uglavnom dokum. filmova turističko-propagandnog karaktera. Njezin Tourist and Publicity Department kupuje 1936. privatno izgrađeni studio u Miramaru kraj Wellingtona (u drugoj polovici 70-ih godina otvoren je novi, potpuno modernizirani u obližnjem Avalonu) u kojem je 1941. osnovana National Film Unit organizira sustavnu dokum. proizvodnju. Do 1988. filmovi tog producenta osvojili su na međunar. festivalima više od 80 nagrada. Ističu se redatelji Michael G. Ryun, Hugh McDonald, Peter Hutt, David Jordan, Jeremy Sykes, Lynton Diggle (i međunarodno ugledni snimatelj), Barry Barclay, Tony Williams, Simon Cotton, Paul Maunder, James Siers, John King, Gaylene Preston, Melanie Read i dr., od kojih će se nekolicina s uspjehom ogledati i u igr. produkciji. Do 70-ih godina igr. filmovi se na Novom Zelandu proizvode tek povremeno; 50-ih i 60-ih godina snima ih samo John O'Shea u svom poduzeću Pacific Films iz Wellingtona. Uspjeh neovisno snimljenih filmova »Voljeti Maora« (1972) Rudalla Haywarda i »Huia/Pokusne snimke« (1973) Geoffa Stevena dovodi sredinom 70-ih godina do osnivanja državne Films Commission koja svojim sredstvima potpomaže igr. projekte privatnih producenata. Prvi uspjesi takve suradnje su cjelovečernji filmovi iz 1977: »Duboko pod kožom« G. Stevena, »Solo« T. Williamsa i »Uspavani psi« Rogera Donaldsona, kao i srednjometražni iz 1979: »Anđele moj!« Davida Blytha, koji je znatno pridonio ublažavanju dotad vrlo stroge cenzure, i »Opsadno stanje« Vincenta Warda. Pravi procvat novozelandska igr. produkcija doživljuje poč. 80-ih godina; većina tih filmova — žanrovski raznolikih (iako dominiraju socijalno-psihol. drame te djela o sukobima i koegzistenciji urođeničke i bjelačke kulture) — probija se i na austral., brit., kan. i am. tržište. Izdvajaju se »Iznuđivanje« (1980) Richarda Turnera, »Iznad svake sumnje« (1980) i »Izgubljeno pleme« (1983) Johna Lainga, »Sinovi za povratak kući« (1981) P. Maundera, »Strašilo« (1981 ) Sama Pillsburyja, »Zla krv« (1981) Andrewa Browna, »Uništene nade« (1981) R. Donaldsona (koji sredinom 80-ih godina ostvaruje i međunar. karijeru), »Goodbye Pork Pie« (1981) i »Utu/Osveta« (1983) Geoffreyja Murphyja, »Slike« (1982) Michaela Blacka, »Strata« (1983) G. Stevena, »Vrati me kući« (1983) Johna Reida, »Budan« (1984) V. Warda, »Constance« (1984) Brucea Morrisona, »Divlji konji« (1984) Dereka Mortona i dr. God. 1984/85. igr. filmove realiziraju i prve redateljice: M. Read i Yvonne Mackay. U tim ostvarenjima popularnost stječu glumci Sam Neill, Bruno Lawrence, Anne Flannery, Mary Regan, Donogh Rees i dr. Proizvodnja anim. filmova tek se počinje razvijati, a zasad se ističe samo Fred O'Neill (inače, jedan od pionira moderne animacije Len Lye podrijetlom je s Novog Zelanda). Udruženje film. klubova (The New Zealand Federation of Film Societies) razvilo se u distributera svih vrsta nekomerc. filmova. God. 1981. osnovana je nacionalna kinoteka u Wellingtonu (National Film Archive). Film. kadrovi školuju se u Victoria University's Vacation Film School. Postoje 2 film. festivala: u Aucklandu i Wellingtonu. I pored nezanemarivih uspjeha novozelandskog filma broj gledatelja je osrednji: poč. 80-ih godina oko 12 000 000 godišnje (3,8 po stanovniku). Broj kinematografa postupno se smanjuje: 1962 — 591, 1972 — 252, 1982 — 154.