NORVEŠKA

NORVEŠKA. Prvi film o kojem postoje pouzdani dokazi da je proizveden u Norveškoj jest kratkometražni (150m) dokumentarac »Opasnosti ribarskog života« (1908) Šved. snimatelja i redatelja Juliusa Jaenzona. Skromnu ali razmjerno stabilnu proizvodnju 20-ih godina potpomažu vlasnici kinematografa, od 1917. udruženi u Komunale Kinematografer; 1919. osnovana je i udruga distributera (Kommunnemers Filmcentral A/S), polovicu čijeg kapitala posjeduje filijala u Oslu koja rukovodi sa 40% distribucije. Prikazivači 1920. osnivaju fond za proizvodnju, a 1932. i poduzeće Norsk A/S (s jedinim studijem u Norveškoj: u mjestu Jar kraj Osla); iz sredstava tog fonda 1920-45. proizvedeno je 13 (od ukupno 69) igr. filmova.

Razvitak norv. filma ometala je i konkurencija susjednoga švedskog (donekle i danskog), pa je do 1920. snimljeno samo 20 igr. filmova. Proizvode se u prvom redu ladanjske melodrame, a najplodniji su redatelji toga početnog razdoblja Ivarsen, Walter Fyrst, Amund Ryland, Gunnar Sommerfelt, Harald Schwenzen, Erling Eriksen i Danac George Schnéevoigt. Po pronalasku zvuka melodramama se pridružuju komedije (uz seoske, i salonske), a vodeći redatelji 30-ih godina su Helge Lunde, Per Aabel, Einar Sissener i Šveđanin John W. Brunius. Od 40-ih godina ističu se Olav Dalgard, Tancred Ibsen (unuk velikog dramatičara), Kaare Bergström (koji nakon II svj. rata korežira 1 film i u SFRJ), Rasmus Breistein, Toralf Sandø, Alfred Maurstad, Leif Sinding, Nils R. Müller, Titus-Vite Muller, prva norv. redateljica Edith Calmar i Danac Scott Hansen. Nakon II svj. rata posebnu pažnju pobuđuje dugometražni dokum. film »Kon-Tiki« (1951) istraživača Thora Heyerdahla, čiji međunar. uspjeh donekle »otvara vrata« inozemnog tržišta i autorima igr. filmova (osobito Arneu Skouenu, Rolfu Clemensu, Nilsu Reinhardtu Christensenu i Eriku Lochenu). Norv. krajolici privlače i strane kompanije, pa Amerikanci u tehnici cinerame snimaju romant. biografiju slavnoga norv. skladatelja Edvarda Griega »Pjesma Norveške« (1970) Andrewa L. Stonea, a Britanci ekranizaciju novele A. I. Solženjicina »Jedan dan u životu Ivana Denisoviča« (1971) Caspara Wredea i biografiju slavnog slikara »Edvard Munch« (1976) Pelera Watkinsa. Potkraj 60-ih i poč. 70-ih godina vodeći su redatelji Knut Andersen, Pal Gökkeberg, Pal Bang-Hansen i Knut Bowihm. Sedamdesetih godina javljaju se mlađi, kritički usmjereni autori (većinom školovani u inozemstvu — Parizu, Łódźu i dr.), među kojima se ističu profinjena i osjećajna Anja Breien, jedna od najznačajnijih predstavnica → feminističkog filma, niskobudžetni, često zabranjivani Bredo Greve koji svojim filmovima »obračunava« sa suvremenim poretkom, najproduktivniji »novovalovac« Swend Wam (koji s producentom Peterom Vennerødom, u poduzeću Mefistofilm, snima djela o fenomenu otuđenosti /ali u popularnim žanrovima/), festivalski uspješni Knut-Leif Thomsen, dok se komercijalnije orijentirani Haakon Sandøy uspijeva nametnuti i u međunar. koprodukcijama. Potkraj 70-ih i poč. 80-ih godina počinju djelovati i Laila Mikkelsen, Lasse Glom, Roar Skolmen, Hans Lindgren, Per Blom, Sverre Udnaes, Oddvar Bull Tuhus, Erik Solbakken, Hans Otto Nicolayssen te Vibeke Løkkeberg, ujedno jedna od najpopularnijih glumica (uz Margrete Robsahm te Ingrid Vardund /nagrađenu na festivalu u Moskvi 1973/); inače, zapažene međunar. karijere ostvarile su Sonia Henie i Liv Ullmann.

Razmjerno je bogata produkcija dokum. filmova. Država financira uglavnom samo namjenske filmove, dok se autorski dokumentarci realiziraju većinom za neovisne producente (kojih je ponajviše na sjeveru zemlje) ili u suradnji s televizijom. Sedamdesetih i 80-ih godina najplodniji su Oddvar Einarsen, Knut Erik Jensen, Frode Kristiansen, Jan Oskar Valsoe, Magnar Mikkelsen, Leidulo Risan i Terje Bomann. Društvenokritičke dugometražne dokum. filmove snima Soelve Skagen (bez drž. subvencije ili pomoći televizije) za altern. produkcijsku grupu Norsk Filmsentar. Učenik J. Trnke Ivo Caprino režirao je 1975. prvi norv. dugometražni lut. film.

Otkako je država počela sufinancirati i proizvodnju igr. filmova (putem vladina film. ureda Statens Film Råd), ona se (70-ih i 80-ih godina) ustalila na 10-15 projekata godišnje. Podržavljenoj kompaniji Norsk Film iz budžeta se daje još 55% na sredstva zarađena pojedinim filmom u zemlji, a neovisnim producentima isto toliko (ali samo dok ne pokriju troškove, i to samo za filmove koje je prethodno odobrio posebni drž. komitet).

U zemlji djeluju dva film. arhiva (oba u Oslu): Norsk Filminstitut (osnovan 1978) i manji Henie-Onstad Film Centre. Art-kino Kinotekat u Oslu (osnovano 1980) ima 3 dvorane, a radi širenja film. kulture usko surađuje s mrežom u unutrašnjosti. Sredinom 70-ih godina kino-mreža je obuhvaćala 451 dvoranu, sa 18,5 milijuna gledatelja godišnje (4,6 po stanovniku); protivno trendu u dr. razvijenim evr. zemljama, taj se broj održao do sredine 80-ih godina (456 kina sa 134 394 mjesta). Jedini međunar. festival u Norveškoj održava se u Haugesundu.

LIT.: A. Heltberg, Norsk film gjennom 35 år, Oslo 1943; A. Heltberg, Film i Norge, Oslo 1943; F. Hardy, Scandinavian Film, London 1952; S. Evensmo, Det store tivoli, Oslo 1967; T. M. Torstand, Histoire du cinéma norvégien, Hvalstad 1970; N. Vibe, Filmen i Norge etter krigen — historikk og innholdsanalyse, Stavanger 1977; Norsk filmografi 1908-1979, Oslo 1980.