MONTAND, Yves

MONTAND, Yves (pr. ime Ivo Livi), franc. filmski i kazališni glumac i šansonjer talijansko-žid. podrijetla (Monsummano Alto, 13. X 1921). Potomak siromašne obitelji koja po pojavi fašizma emigrira u Francusku. Već sa 11 godina u Marseilleu se uzdržava fiz. radom. U 18. godini pokušava ostvariti karijeru šansonjera i ubrzo dospijeva u pariški Moulin Rouge, gdje ga zapaža E. Piaf, uzima pod svoje okrilje, pomaže mu u pjevačkoj i omogućuje početak glum. karijere (film. debi 1945, u muz. filmu). Uočivši u njemu crtu »umora od života«, M. Carné mu povjerava ulogu u svojim Vratima noći (1946), navodno predviđenu za J. Gabina. Potvrđuje se Nadnicom za strah (1953) H.-G. Clouzota, kao pustolov koji stavlja život na kocku prevozeći nitroglicerin, pa otada redatelji sve češće koriste njegov glumački, a ne pjevački dar (mada je u to doba već jedan od vodećih franc. šansonjera). Oženivši se glumicom → S. Signoret, javno se priklanja polit. ljevici. Zajedno s uspjehom glume u Vješticama iz Salema (1957, nagrađen /ex aequo! na festivalu u Karlovym Varyma) R. Rouleaua, pa drami A. Millera s kojom su već imali uspjeha u kazalištu. Kao poznat glumac snima i u Hollywoodu (npr. musical Daj da se volimo, 1960, G. Cukora /uz M. Monroe/), no međunar. zvijezda postaje u polit. filmovima evr. redateljâ. Smatra se da je najbolju ulogu ostvario u filmu Rat je završen (1966) A. Resnaisa, kao bivši španj. borac koji se rezignirano prisjeća prošlosti (sl. ulogu kasnije je igrao u Putovima na jug, 1978, J. Loseyja). Glavni je oslonac i poznate trilogije Costa-Gavrasa: Z (1968), Priznanje (1969) i Opsadna stanje (1973). U doba glum. zrelosti, od sredine 60-ih do 80-ih godina, dostojni je nastavljač gabinovske tradicije muškarca koji nema iluzija ali se ni ne predaje, koji pati ali umije opčiniti redovito mlađe partnerice bogatstvom ličnosti u kojoj se prožimlju nesigurnost i čvrstoća, sebičnost i osjećajnost. Najpoznatiji franc. i svjetski redatelji podjednako ga rado angažiraju u melodramama (npr. Volite li Brahmsa?, 1961, A. Litvaka, César i Rosalie, 1972, i Veseli drugari, 1975, C. Sauteta), musicalima (npr. U jasnom danu možeš vidjeti do beskraja/ Jedna smiješna ljubav u New Yorku, 1970, V. Minnellija), polit. filmovima (npr. Sve je u redu, 1972, J.-L. Godarda), krim. filmovima (npr. Crveni krug, 1970, J.-P. Melvillea, Policijski kolt 357, 1976, i Prijetnja, 1977, A. Corneaua), komedijama (npr. Uhvati đavola za rep, 1968, Ph. de Brocaa, Dvorske spletke, 1971, G. Ouryja /uz L. de Funèsa/ i Divljak iz Pariza, 1975, J.-P. Rappeneaua), akcionim filmovima (npr. Grand Prix, 1966, J. Frankenheimera) i ekranizacijama knjiž. baštine (npr. Jean de Florette, 1985, i Manon s izvorâ, 1986, C. Berrija /po M. Pagnolu/ koji se prikazuju zajedno). Do 1988. igrao je u oko 60 filmova. Poč. 80-ih godina javno se odrekao ljevičarske prošlosti. Serijom koncerata u pariškoj Olympiji trijumfalno se vratio šansoni.

Ostale važnije uloge: Izgubljene uspomene (Christian-Jaque, 1950); Pariz je uvijek Pariz (L. Emmer, 1951); Naša vremena (A. Blasetti, 1954); Napoleon (S. Guitry, 1954); Heroji su umorni (Y. Ciampi, 1955); Noćne tratinčice (C. Autant-Lara, 1955); Ljudi i vukovi (G. De Santis, 1956); Široki plavi put (G. Pontecorvo, 1958); Zakon (J. Dassin, 1958); Utočište/Svetilište grijeha (T. Richardson, 1960); Moja gejša (J. Cardiff, 1962); Kupe za ubojice (Costa-Gavras, 1965); Gori li Pariz? (R. Clément 1966); Živjeti radi života (C. Lelouch, 1967); Jedne noći jedan vlak (A. Delvaux, 1968); Sin (P. Granier-Deferre, 1972); Slučaj i nasilje (Ph. Labro, 1974); Veliki kombinator (C. Pinoteau, 1976); Sjaj žene (Costa-Gavras, 1979); I kao Ikar (H. Verneuil, 1979); Izbor oružja (A. Corneau, 1981); Sve vatra, sve plamen/Živa vatra (J.-P. Rappeneau, 1981); Konobar! (C. Sautet, 1983); Tri mjesta za 26. (J. Domy, 1988).