MIFUNE, Toshiro

MIFUNE, Toshiro, jap. filmski i tv-glumac (Tsingtao, Kina, 1. IV 1920). Sin fotografa, mladost provodi u lučkom gradu Dairenu u marionetskoj državi Mandžukuo. Nakon mobilizacije 1939, šest godina služi u foto-službi jap. zrakoplovstva (izradba voj. karata). Vrativši se u domovinu 1946, isprva se bezuspješno pokušava zaposliti kao fotograf ili asistent snimatelja. Iste godine, izabran na natječaju za »nova lica« kompanije Toho, debitira na filmu. U njegovu drugom filmu Na vrhu srebrne planine (S. Taniguchi, 1947) zapaža ga A. Kurosawa; smatrajući da je M. »najsurovijeg člana pljačkaške trojke odigrao sa zadivljujućom energijom«, povjerava mu u svome Pijanom anđelu (1948) ulogu tuberkuloznog gangstera — drugu po važnosti. Iznimna nadarenost mladog glumca potiskuje u drugi plan gl. lik, liječnika-pijanca (T. Shimura), i tako počinje izuzetno plodna suradnja s Kurosawom (16 filmova u 18 godina) koja mu donosi i svjetski ugled. U kodificiranu japansku glum. tradiciju (izmirujući je ponekad sa zapadnom) M. unosi moderan brio, svježinu ekspresije, dinamizam i sugestivan osobni pečat, a podjednako je uspješan u velikom rasponu likova i karaktera: od suvremenih urbanih junaka (Tihi dvoboj i Bijesan pas, oba 1949; Sablazan, 1950; Idiot, 1951; Bilješke jednoga živog bića, 1955; Zli mirno spavaju, 1960; Između neba i pakla, 1963), preko heroja kostimiranih filmova (žanr → jidai-geki) — i samurajskoga i plebejskog podrijetla, koji i njemu i jap. kinematografiji donose najviše uspjeha (Rašomon, 1950; Sedam samuraja, 1954; Na dnu, 1957; Skrivena tvrđava, 1958; Tjelesna straža, 1961 /nagrada na festivalu u Veneciji/; Sanjuro, 1962; Riđobradi, 1965 /nagrada u Veneciji/) do stiliziranih tipova u tradiciji nô-teatra (Krvavi prijesto, 1957). Efektno portretira komične, groteskne karaktere (Sedam samuraja) kao i ozbiljne i tragične (Rašomon; Na dnu; Krvavi prijesto), a podjednako je uvjerljiv i u likovima starije dobi (kao 35-godišnjak u Bilješkama jednoga živog bića tumači 70-godišnjeg starca), sjedinjujući sve te kvalitete u liku liječnika-tiranina »mekog srca«, vrhuncu suradnje s Kurosawom (Riđobradi).

Od ostalih redatelja najuspješnije surađuje sa H. Inagkijem (npr. trilogija Samuraj, 1954—56; Čovjek s rikšom, 1958; 47 samuraja bez gospodara, 1962), a tek povremeno i s još nekim značajnim jap. autorima: K. Mizoguchijem (Život O-Haru, galantne žene, 1952), M. Naruseom (Srce žene, 1956) i D. Itom (Ambiciozan, 1970). Efikasan profesionalac, nastupa u 5—6 filmova godišnje, često i u posve komerc. projektima (redateljâ K. Yamamota, K. Okamota, Sh. Maruyame, Y. Chibe, T. Sugiea i dr.), glumeći uglavnom autoritativne, liderske likove (u jap. tipologiji tateyaku /tako, više je puta igrao komandanta jap. mornarice u II svj. ratu I. Yamamota: u Admiralu Yamamotu, 1968, Sh. Maruyame, Bitki za Midway, 1976, J. Smighta i dr./). Povremeno s uspjehom nastupa i izvan matične kinematografije: npr. u Meksiku (Značajna ličnost, 1961, I. Rodrigueza), SAD (npr. Pakao na Pacifiku, 1968, J. Boormana i Izazov, 1982, J. Frankenheimera) i Francuskoj (Crveno sunce, 1971, T. Younga). U zrelijoj dobi glumi i na jap. i am. televiziji (npr. popularna tv-serija /i istoimeni film/ Šogun J. Londona). God. 1963. osnovao je vlastitu produkcijsku kuću Setagas-ku (najveći uspjeh Pobuna, 1967, M. Kobayashija, u kojoj je i glumio), gdje se bez većeg odjeka okušao i kao redatelj antiratnom dramom Nasljeđe pet stotina tisuća (Gojuman-nin no isan, 1963).

Ostale važnije uloge: Izvještaj o djelovanju profesora Ishinake (M. Naruse, 1950); Zaručnički prsten (K. Kinoshita, 1950); Priča o dvorcu u Osaki (H. Inagaki, 1961); Abare Goemon (H. Inagaki, 1966); Grand Prix (J. Frankenheimer, 1966); Bojni brod (H. Inagaki, 1969); Crveni lav (K. Okamoto, 1969); Bitka za Port Arthur (Sh. Maruyama, 1972); Papirnati tigar (K. Annakin, 1975); Legenda o džudou (K. Okamoto, 1977); 1941./Luda invazija na Californiju (S. Spielberg, 1979); Moćni i zločinci (W. Richert, 1979); Oginsaga (K. Kumai, 1980); Inchon (T. Young, 1982).