LUMET, Sidney

LUMET, Sidney, am. filmski i tv-redatelj i producent (Philadelphia, 25. VI 1924). Sin žid. glumca B. Lumeta, u 4. godini debitira u kazalištu i na radiju gradeći postupno glum. karijeru (igra i u 1 filmu); kasnije studira dramu na sveučilištu Columbia. Po povratku iz II svj. rata osniva off-Broadway kaz. trupu. Poč. 50-ih godina režira na televiziji (najčešće tv-drame i adaptacije kaz. komada), stekavši ugled koji mu omogućuje red. debi na filmu. Njegov prvijenac Dvanaest gnjevnih ljudi (12 Angry Men, 1957), film. verzija vlastite zapažene tv-režije, komorna je drama R. Rosea sa H. Fondom (i producent) u gl. ulozi porotnika koji se suprotstavlja ostalima kod donošenja brzoplete odluke. Humanizam, vješta režija nefilmične priče (snalaženje u skučenom prostoru) i precizno profiliranje karaktera donose mu nominaciju za Oscara za režiju i Zlatnog medvjeda u Berlinu. Lit. kultura, kaz. iskustvo i poznavanje glume postupno se pokazuju kao nedostaci jer se u idućim filmovima prvog razdoblja karijere, Zmijska koža (The Fugitive Kind, 1960), Dugo putovanje u noć (Long Day's Journey into Night, 1961), Pogled s mosta (Vue du pont/A View from the Bridge, 1962, u Francuskoj) i Čovjek iz zalagaonice (The Pawnbroker, 1965), nekritički prepušta glum. samoljublju i prihvaća knjiž. predloške ili pretenciozne scenarije, što rezultira gomilanjem soc. i simboličkih klišeja, dijaloškim tiradama i kaz. mizanscenskim rješenjima. Sredinom 60-ih godina usmjeruje se jednostavnijim, silovitijim ili žanrovski određenijim pričama; izdvajaju se Brdo izgubljenih (The Hill, 1965), drama o logoru za voj. kažnjenike, i Ljubavni sastanak (The Appointment, 1969), melodrama s elementima vadimovske erotičnosti i truffautovske suptilnosti. Njegovo su komercijalno najuspješnije razdoblje 70-e godine. Serpico (1973), istinita priča o policajcu (A. Pacino) koji odlučuje prokazati korupciju u policiji, rado je gledana, kao i Ubojstvo u Orijent-ekspresu (Murder on the Orient Express, 1974), ekranizacija istoimenog romana A. Christie s petnaestak zvijezda. Pasje popodne (Dog Day Afternoon, 1975, nominacija za Oscara za najbolji film i režiju) privlači realist. detaljima u (istinitoj) priči o nesretnom i nespretnom pljačkašu banke (A. Pacino). TV-mreža (Network, 1976), nagrađena sa 4 Oscara (film i sâm L. tek su nominirani), razotkriva dvostruki moral tv-kompanijâ i golem društv. utjecaj tog medija. Osamdesetih godina najviše uspjeha ima filmovima Presuda (Verdict, 1982), kritičkom analizom suvremene am. sudske prakse, i Jutro poslije (The Morning After, 1986), dramom alkoholičarke (J. Fonda) osumnjičene za umorstvo.

Unatoč neujednačenosti karijere i impersonalnosti stila, L. opsesivnim bavljenjem protagonistima čiji su postupci uvjetovani okolnostima, ipak izražava prepoznatljivu i donekle cjelovitu sliku suvremene Amerike.

Ostali filmovi: Njena jedina ljubav (Stage Struck, 1957); Ona vrst žene (That Kind of Woman, 1959); Kritična točka (The Fail Safe, 1964); Grupa (The Group, 1966); Smrtonosni slučaj (The Deadly Affair, 1967, i producent); Doviđenja, Braverman (Bye Bye Braverman, 1968, i producent); Galeb (The Sea Gull, 1968, i producent); Posljednja živa slika (The Last of the Mobile Hotshots, 1970); Klan Dukea Andersona (The Anderson Tapes, 1971); Dječja igra (Child's Play, 1972); Uvreda (The Offence, 1972); Voljena Molly (Lovin' Molly, 1973); Equus, slijepi konj (Equus, 1977); Čarobnjak (The Wiz, 1978); Samo mi reci što želiš (Just Tell Me What You Want, 1980, i koproducent); Princ grada (Prince of the City, 1981, i koscenarist); Smrtonosna zamka (Death Trap, 1982); Daniel (1983); Garbo govori (Garbo Talks, 1984); Moć (Power, 1986); Prazan hod (Running on Empty, 1988).