LUBITSCH, Ernst

LUBITSCH, Ernst, njemačko-am. redatelj, glumac, scenarist i producent (Berlin, 28. I 1892 — Hollywood, 30. XI 1947). Sin rusko-žid. trgovca tekstilom. Za glumu se zanima još u gimnaziji, koju napušta u 16. godini i radi kao prodavač, a potom kao knjigovođa u očevoj trgovini, dok noću nastupa u kabareima i vodviljima. Popularni komičar V. Arnold uvodi ga u kaz. krugove i predstavlja M. Reinhardtu, pa L. u 19. godini postaje član njegova Deutsches Theatera, napredujući postupno do značajnih karakternih uloga. Dodatno zaposlenje nalazi 1912. u berlinskim studijima am. Bioscopea, obavljajući razne pomoćne poslove. Iste se godine pojavljuje u 2 Reinhardtova filma. Kao film. komičar debitira 1913. ulogom dobroćudnoga bavarskog budalaša Meyera, koji se mora izvlačiti iz raznih neobičnih situacija. Budući da je lik postao vrlo popularan, L. ga kasnije ponavlja u još 2 filma ali se s uspjehom okušava i u drugačijim komičnim ulogama. Ubrzo počinje pisati scenarije i režirati filmove u kojima nastupa. Prvi utvrđeni red. potpis je u kratkometr. komediji Slijepa krava (Blinde Kuh, 1915, i glumac), iako je — po nekim navodima — već ranije režirao Gospođicu Seifenschaum (Fräulein Seifenschaum, 1914, i scenarist i glumac). U iduće 3 godine režira petnaestak kratkometr. ili srednjometr. komedija, među kojima mu je prvi veći uspjeh Dvorac cipela Pinkus (Schuhpalast Pinkus, 1916, i glumac), po scenariju Hansa Krälyja, njegova gl. scenarista u narednih dvadesetak godina, i s Ossi Oswaldom u gl. ulozi (dok je ne zamijeni Pola Negri — najčešćom protagonisticom njegovih filmova). Od 1918, kada postupno prestaje glumiti u svojim filmovima i potpuno napušta Reinhardtovo kazalište, postaje jedan od najcjenjenijih njem. redatelja. Značajan uspjeh postiže egzotičnom, »okultnom« melodramom Oči mumije Ma (Die Augen der Mummie Ma, 1918), sa P. Negri i E. Janningsom u gl. ulogama, a uspjeh iste godine potvrđuje ekranizacijom Mériméeove Carmen, opet sa P. Negri. Njihova najznačajnija suradnja je Gospođa Dubarry (Madame Dubarry, 1919), gdje ona (s Janningsom kao partnerom) igra ljubavnicu Louisa XV. U tom filmu L., suvereno spaja kostimirani spektakl, rađen po uzoru na Reinhardtove kaz. masovne scene, s intimnom pričom protagonista »začinjenom« frivolnošću i podrugljivošću. Veliki odjek filma pribavlja mu i međunar. ugled, koji potvrđuje orijentalnom melodramom Sumurun (1920), nastupivši u njoj posljednji put u većoj ulozi, kao i spektaklom Anna Boleyn (1920), sa H. Porten u naslovnoj i Janningsom u ulozi Henrika VIII, sugestivnih eksterijera i dojmljivo humaniziranih pov. ličnosti. Ipak, L. u tom razdoblju najviše privlači pažnju komedijama, koje se — unatoč zamjetnim utjecajima slapsticka i vodvilja — uglavnom zasnivaju na ironičnom, diskretnom humoru ostvarenom vizualnim dosjetkama a usmjerenom na seksualne i staleške peripetije protagonista. Takva osebujna komika dovela je do kovanice The Lubitsch Touch, što je najuočljivije u satiri na am. »nove bogataše« Princeza ostrigâ (Die Austernprinzessin, 1919, i koscenarist), stiliziranoj komediji Lutka (Die Puppe, 1919, i koscenarist) s duhovitim poigravanjem meh. i ljudskim pokretima, popularnoj bavarskoj burleski Kohlhieselove kćeri (Kohlhiesels Töchter, 1920, i koscenarist) s uspjelim kreacijama H. Porten i E. Janningsa, kratkometr. komediji Romeo i Julija u snijegu (Romeo und Julia im Schnee, 1920, i koscenarist), parodiji na Shakespeareove ljubavnike u alpskom pejzažu, te Brdskoj mački (Die Bergkatze, 1921, i koscenarist) sa P. Negri, raskošno insceniranoj antimilitarističkoj satiri. U komedijama L. se ističe inventivnim, funkcionalnim kadriranjem, spretnim zaokruživanjem scena i sekvenci, naglašenim ritmom te nalaženjem humorističkih poanti ne u fabuli i glum. gestama, već u vizualnim rješenjima, što Princezu ostrigâ i Romea i Juliju u snijegu uvrštava među vrlo istaknuta djela njem. filma tog razdoblja. Pritom mu dinamičnost i nepredvidljivost komedija dozvoljava poigravanje narativnim i vizualnim akcentima — od izravnog obraćanja glumaca kameri, do uporabe najrazličitijih maski, frenetične montaže, a i podijeljenog ekrana. Povlađivanjem hedonizmu i čulnosti, neuobičajenom seksualnom slobodom, izrugivanjem staleških razlika i institucionalnosti, te se komedije — uz atipičnu fabulativnu i formalnu lakoću — izdvajaju iz tradicije njem. kulture, usmjerene znatno pretencioznijim strukturama i značenjima, i upravo tome zahvaljuju svoj međunar. uspjeh.

Iako su am. producente ponajviše privukli njegovi spektakli, dugotrajnu i uspješnu karijeru u Hollywoodu osiguralo mu je lako povezivanje svijeta i stila njegovih komedija s popularnom am. kulturom. Prvi put u SAD odlazi 1921. da promovira dotad najskuplji evr. film Faraonova žena (Das Weib des Pharao, 1921) i proučava način am. filmske proizvodnje, a 1922 — završivši svoj posljednji njem. film. melodramu Plamen (Die Flamme) sa P. Negri — odlazi (na poziv M. Pickford) definitivno u Ameriku. Na njegov nagovor snimaju kostimiranu romancu Rosita (1923), koja unatoč skepticizmu glumice postiže uspjeh. Ipak, proslavlja ga tek komedija običaja (na temu vjernosti i preljuba) Bračni krug (The Marriage Circle, 1924), režirana pod utjecajem Parižanke (1923) Ch. Chaplina, u kojoj se (u Beču) prepliću sudbine 2 bračna para različitih karakternih osobina. Poput E. von Stroheima, L. se puritanskoj am. publici nameće izazovnim pristupom seksu, prikrivajući svoje provokativne sadržaje rafiniranošću, ironijom i duhovitim komentarima. Kao i u svojim njem. filmovima, fabule smješta u kozmopolitske prostore, koji am. publici čine atraktivnijima njegove dokone građane i aristokrate opsjednute ljubavnim pustolovinama, ali osiguravaju i potreban moralni otklon te onemogućuju probleme s cenzurom. U am. filmovima L. potpuno napušta slapstick i vodvilj, odlučujući se za humor zasnovan na nijansama ponašanja, gestâ i replikâ, dok njegov vizualni prosede postaje još koncizniji, ali jednako inventivan kao u njem. razdoblju. Iako njegovi sljedeći filmovi nisu uvijek bili popularni kod najšire publike, redom su dobivali priznanja kritike — Tri žene (Three Women, 1924), humorna melodrama o ljubavi majke i kćeri prema istom muškarcu, Zabranjeni raj (Forbidden Paradise, 1924), ironični prikaz ljubavnih zgoda Katarine Velike, opet sa P. Negri, Još jednom me poljubi (Kiss Me Again, 1925), komedija o supruzima koji se pokušavaju razvesti, Lepeza lady Windermere (Lady Windermere's Fan, 1925), originalna adaptacija Wildeove drame, te To je dakle Pariz (So This Is Paris, 1926), duhovito ponavljanje obrasca Bračnog kruga — tako da kovanica The Lubitsch Touch postaje stalna oznaka stvaralaštva najutjecajnije »prinove« iz Evrope. Potkraj nij. razdoblja L. se okušava i u dr. žanrovima, najuspješnije u melodrami Princ student (The Student Prince, 1927), sa R. Novarrom i N. Shearer, a u počecima zv. filma, kada iz Warner Brosa prelazi u Paramount, novim se zahtjevima medija prilagođuje režirajući popularne musicale Ljubavna parada (The Love Parade, 1929, i producent /nominacija za Oscara za najbolji film i režiju/), Monte Carlo (1930, i producent) i Nasmijani poručnik (The Smiling Lieutenant, 1931, i producent /nominacija za Oscara za najbolji film/), najčešće sa M. Chevalierom i J. Mac Donald, te s fabulama o imaginarnim kraljevstvima gdje se vladavina duhovito prepliće sa seksom i problemima muške ili ženske dominacije. Njegove prve zv. filmove odlikuje blještavost prizorâ, kontrapunktiranje vizualnih i zv. dosjetki, no komedija Nevolje u raju (Trouble in Paradise, 1932, i producent) o otmjenom kradljivcu draguljâ i džeparici ljubomornoj na njegova udvaranja bogatim žrtvama, znatno je karakterističniji za Lubitschevo kasnije stvaralaštvo. Vizualni prosede postaje jednostavniji, naglasak je na duhovitim dijalozima (koje u zv. razdoblju za nj najčešće pišu S. Raphaelson, E. Vajda, B.Wilder i Ch. Brackett), u fabuli se intrigantnije izmjenjuju ironičnost, provociranje morala i emocionalnost, a likovi su slojevitiji. Nakon slabijeg prijema ekranizacije komada N. Cowarda Nacrt za život (Design for Living, 1933, i producent) i nove verzije Vesele udovice (Merry Widow, 1934), L. 1935/36. djeluje kao rukovoditelj produkcije Paramounta, producirajući Čežnju F. Borzagea sa M. Dietrich, a zatim s njom režira melodramu Anđeo (Angel, 1937, i producent). Posljednji film koji je snimio za Paramount je komedija Osma žena Modrobradog (Bluebeard's Eighth Wife, 1938, i producent), dok njegova najzrelija ostvarenja nastaju za MGM i United Artists: Ninočka (Ninotchka, 1939, i producent /nominacija za Oscara za najbolji film/), sa G. Garbo kojoj je to jedna od rijetkih komičnih uloga, njegov je najpopularniji film 30-ih godina gdje satirično sukobljuje staljinizam s pariškom rafiniranošču i dekadencijom, melodramsko vješto spaja s komičnim, a analizu društva s analizom karaktera; Trgovina iza ugla (The Shop around the Corner, 1940, i producent) o prodavačima u predratnoj Budimpešti, dojmljiva je posveta nezamjetnim junacima i njihovoj svakodnevici — korektiv prigovorima da Lubitscha zanima isključivo imućno građanstvo i njegova dokolica. Njegovo burleskno izrugivanje nacizmu, film Biti ili ne biti (To Be or Not to Be, 1942), u kojem grupa varšavskih kaz. glumaca preoblačenjem i igranjem ulogâ okupatora uspijeva nadmudriti čak i Hitlera, izaziva polemike i prigovore da je okupacija Evrope neprikladna za sadržaj komedije, iako L. dokazuje da je pompoznost nacizma primjeren predmet karikiranja. Uspostavljanjem ravnoteže između komičnoga i tjeskobnoga, mijenjanjem identitetâ i ulogâ, poistovjećivanjem kazališta i politike, s tipično lubitschevskom okvirnom pričom o bračnoj krizi sredovječnih kaz. zvijezda (u vrsnoj interpretaciji C. Lombard i J. Bennyja), Biti ili ne biti spada među njegova najbolja i najslojevitija ostvarenja. Tu se ubraja i komedija Nebo može čekati (Heaven Can Wait, 1943, i producent /nominacija za Oscara za najbolji film i režiju/), prvi Lubitschev film u boji. Prividno u žanru am. obiteljskog filma, s atraktivnom rekonstrukcijom New Yorka s poč. XX st., te duhovito stiliziranim zagrobnim okvirom iz kojeg protagonist (D. Ameche) pokušava objasniti svoje »grijehe«, L. suočava tradic. moral s mogućnošću opravdanja preljuba, tumačeći da su suprugova dodatna udvaranja nužna dopuna skladnosti braka. U toku realizacije Kraljevskog skandala (1945), nove verzije Zabranjenog raja, L. doživljuje srčani udar pa film (uz njegovu producenturu) završava i potpisuje O. Preminger. Zbog bolesti projekt Dragonwyck (1946) prepušta scenaristu J. L. Mankiewiczu, a sâm je opet producent. Romant. komedija Cluny Brown (1946, i producent) posljednje mu je cjelovito ostvarenje, jer u toku snimanja Dame u hermelinu (That Lady in Ermine, 1948, i producent) umire od srčanog udara, pa film dovršava ponovno Preminger (ovaj put bez potpisa).

Jedan od najboljih redatelja komedije u povijesti filma, s prepoznatljivim autorskim svjetonazorom, L. se u njem. razdoblju isticao iskušavanjem različitih red. mogućnosti, dok je u am. filmovima, koje je najčešće teže žanrovski odrediti (zbog nezamjetnog preplitanja melodramskih i komičnih elemenata), discipliniranije nastojao profilirati stil i tematske interese. Za cjelokupnu njegovu karijeru karakteristično je stalno preispitivanje i provociranje konvencionalnih moralnih zasada, čega se ne prihvaća samo zbog privlačnosti izazova, već zato što pretpostavlja da istinito prikazivanje odnosa žene i muškarca, pojedinca i morala, ponajčešće podrazumijeva izazivanje pravilâ ćudoređa. Ta je spoznaja najslojevitije utkana u zrela ostvarenja am. razdoblja, i upravo po njima L. zavređuje jedno od najviših mjesta među am. redateljima. Za svoj doprinos film. umjetnosti nagrađen je 1937. specijalnim Oscarom, a 1938. franc. ordenom Legije časti.

Ostali filmovi — kratkometražni: Doveden na led (Auf Eis geführt, 1915, i glumac); Šećer i cimet (Zucker und Zimt, 1915); Poručnik na zapovijed (Leutnant auf Befehl, 1916, i glumac); Gdje je moja draga? (Wo ist mein Schatz, 1916, i glumac); Crni Moritz (Der schwarze Moritz, 1916, i glumac); Miješani ženski zbor (Der gemischte Frauenchor, 1916, i glumac); Tenor G. M. B. H (Der G. M. B. H. Tenor, 1916, i glumac); Prvi pacijent (Der erste Patient, 1916, i glumac); Kad činimo isto (Wenn vier dasselbe tun, 1916, i glumac); Ossin dnevnik (Ossis Tagebuch, 1917, i scenarist); Kralj bluzâ (Der Blusenkönig, 1917, i glumac); Zatvor vjernosti (Ein fideles Gefängnis, 1917, i glumac); Snažni Meyer (Der Kraftmeyer, 1917, i glumac); Posljednje odijelo (Der letzte Anzug, 1917, i glumac); Princ Sami (Prinz Sami, 1918, i glumac); Kavalir u saonicama (Der Rodelkavalier, 1918, i glumac); Slučaj Rosentopf (Der Fall Rosentopf, 1918, i glumac); Führmann Henschel (1918); Djevojka iz baleta (Das Mädel von Ballet, 1918, i scenarist); Marionete (Marionetten, 1918); Meyer iz Berlina (Meyer aus Berlin, 1919); Ne bih voljela bili muškarac (Ich möchte kein Mann sein, 1919, i koscenarist); Djevojka iz Švapske (Schwabenmädel, 1919); dugometražni: Kad sam bio mrtav (Als ich tot war, 1916, i scenarist i glumac); Moja žena filmska glumica (Meine Frau die Schauspielerin, 1919); Opojnost (Rausch, 1919); Rodoljub (The Patriot, 1928, nominacija za Oscara za najbolji film i režiju); Vječna ljubav (Eternal Love, 1929); Paramountova parada (Paramount on Parade, 1930, suredatelj s još 10 autora); Čovjek koga sam ubio (The Man I Killed/Broken Lullaby, 1932); Jedan sat s tobom (One Hour with You, 1932, i producent); Kad bih imao milijun (If I Had a Million, 1932, rad 7 redatelja na čelu sa N. Taurogom); Taj nesigurni osjećaj (That Uncertain Feeling, 1941).

LIT.: H. G. Weinberg, The Lubitsch Touch: A Critical Study, New York 1968; M. Klopčič, Ernst Lubitsch (1892-1947). Študija ob retrospektivi umetnikovih filmov, Ljubljana 1972; G. C. Pratt, Spellbound in Darkness, Greenwich 1973; G. Fink, Ernst Lubitsch, Firenze 1977; L. A. Pogue, The Cinema of Ernst Lubitsch. New York/London 1978; J. Nacache, Lubitsch, Paris 1987.