LOSEY, Joseph

LOSEY, Joseph (puno ime J. Walton Losey), američko-brit. filmski, kazališni i tv-redatelj (La Crosse, Wisconsin, 14. I 1909 — Pariz, 22. VI 1984). Iz ugledne obitelji nizozemsko-njem. podrijetla, odgojen u puritanskom duhu, 1925. započinje studij medicine; privučen kazalištem, odlučuje se potom za studij književnosti i diplomira na sveučilištu Harvard 1930. Istodobno piše i kaz. kritike za »New York Times«, »New York Herald Tribune« i »Saturday Review of Literature«. U razdoblju od 1923. do 1937. djeluje kao kaz. redatelj postavljajući djela naprednih pisaca (npr. Čekajući Leftyja C. Odetsa — u Moskvi na engl. jeziku); putujući po Evropi (Vel. Britanija, Njemačka, Švedska, SSSR /gdje pohađa predavanja S. M. Ejzenštejna/), proučava tamošnju kaz. praksu i zanosi se idejama E. Piscatora, V. E. Mejerholjda i B. Brechta (koji na njega presudno utječe). Od 1937. do 1942, radeći u SAD za Rockefellerovu fundaciju, surađuje na oko 60 obrazovnih i 30 dokum. filmova, a od 1942. za tv-kompanije NBC i CBS režira oko 90 polusatnih programa (najpoznatija je serija Svijet u ratu — World at War). Zahvaljujući poznanstvu sa L. B. Mayerom, od 1943. angažiran je u kompaniji MGM, no zbog služenja u vojsci tek 1945. dobiva prvu priliku, kratkometražni krim. film Revolver u njegovoj ruci (A Gun in His Hand). God. 1947. postiže svoj najveći kaz. uspjeh režirajući Galileja (sa Ch. Laughtonom u naslovnoj ulozi), predstavu Brechtova djela (uz autorovu suradnju) koju mnogi kritičari smatraju jednom od najatraktivnijih postava ovog pisca u SAD. Taj uspjeh osigurava mu angažman u kompaniji RKO, pa 1948. režira svoj prvi cjelovečernji igr. film — Dječak zelene kose (The Boy with Green Hair), gorljivu apologiju prava na razlikovanje. Potom u SAD režira još 4 filma (uglavnom nisko-budžetne thrillere); najuspjelijim se smatra Njuškalo (The Prowler, 1951) o policajcu koji odlučuje ubiti supruga svoje ljubavnice, a filmofilski najzanimljivijim M (1951), remake istoimenog filma F. Langa iz 1931. Zbog simpatiziranja naprednih pokreta još od 30-ih godina, te poratnog sudjelovanja u radu kružoka Marx's Study Group, L. se poč. 50-ih godina našao na crnoj listi Komiteta za antiameričku djelatnost. Nakon snimanja filma Stranac na bijegu (Stranger on the Prowl, 1952) u Italiji, da bi izbjegao saslušavanja odlazi u Vel. Britaniju gdje režira 2 filma pod pseudonimima (Victor Hanbury odn. Joseph Walton). Pozornost evr. kritike prvi put svraća krim. filmom Vrijeme bez milosti (Time without Pity, 1957), u kojem kroz priču o piscu (M. Redgrave) koji pokušava spasiti nevina sina od pogubljenja daje oštru analizu otuđenosti i beskrupuloznosti viših društv. slojeva, ujedno istupajući protiv smrtne kazne. Nakon 2 osrednja filma (melodrame s radnjom iz prošlosti Kobna ciganka — The Gypsy and the Gentleman, 1957, i krim. filma Nenajavljeni sastanak — Blind Date, 1959), slijedi njegovo vrhunsko ostvarenje tog razdoblja, gangsterski film Betonska džungla (The Criminal/Concrete Jungle, 1960). Neobuzdana režija (neočekivani kutovi snimanja i pokreti kamere, pomalo ekspresionistička gluma, dinamizirajuća montaža), retoričnost koja asocira na Brechtov efekt otuđenja (nazivaju ga brechtijanskim redateljem) te priče o kriminalcu (S. Baker, jedan od omiljenih Loseyjevih glumaca) koji još u zatvoru priprema novu pljačku pribavljaju Loseyju status autora kod franc. novovalovaca (štoviše, cjenjeniji je u Francuskoj no u Vel. Britaniji); postaje i kult-redateljem utjecajne pariške grupe Cinéma Mac-Mahon (koja još adorira F. Langa, R. Walsha i O. Premingera). Izuzme li se, međutim, potresna sudska drama iz I svj. rata Rafali u zoru (King and Country, 1964), postupno prestaje Loseyjeva sklonost ekstremnim dramatizacijama prizorâ, inače atipična za brit. film. Naime, nakon od cenzura skraćivanog science-fictiona s asocijacijama na atomsku katastrofu Prokleti (The Damned, 1961) i neuspjela pokušaja uklapanja u franc. produkciju — melodrame Eva (1962), počinje razdoblje plodne suradnje s dramatičarem H. Pinterom kao scenaristom i s glumcem D. Bogardeom. Tada dolazi do tematskoga pa i stilskog zaokreta — prema prikazu brit. inteligencije i aristokracije, u osnovi degenerativnih procesa i vrlo introvertiranih ličnosti, čemu odgovara sporiji ritam radnje, prigušenija režijska retorika, veće zadubljivanje u ambijent kao komponentu ocrtavanja karaktera (učvršćivanje plodne suradnje sa scenografima R. MacDonaldom i C. Dillon), pa i pretjerana svijest o sâmom stilu. Od tih djela ističu se Sluga (The Servant, 1963), morbidna priča o butleru (D. Bogarde) koji se postupno pretvara u gospodara, Nesreća (Accident, 1967, nagrađen na festivalu u Cannesu), drama iz engl. sveučilišne sredine, te Ljubavni glasnik (The Go-Between, 1970, Grand Prix u Cannesu), ljubavna drama s prijelaza u XX st., s oštrom kritikom učmalosti aristokracije i klasne podijeljenosti brit. društva. Uz te neosporive domete, u tom su razdoblju sve češća Loseyjeva kolebanja između autorskoga i komerc. filma (npr. Modesty Blaise, 1966, parafraza filmova o Jamesu Bondu, sa ženskim protagonistom /M. Vitti/, i Romantična Engleskinja — The Romantic Englishwoman, 1975, s motivom ljubavnog trokuta), pa i pojedini promašaji — što se tumači brojnošću projekata, ali i posljedicom gubljenja nekadašnje Loseyjeve gotovo aktivističke vitalnosti. Tako, sva očekivanja nisu ispunili ni njegovi filmovi polit. tematike ili implikacija, kao Potjera (Figures in a Landscape, 1970), Umorstvo Trockoga (The Assassination of Trotsky, 1972), Galileo (1975) i Putovi na jug (Les routes du sud, 1978) proizveden u Francuskoj, gdje L. realizira i svoje posljednje značajno ostvarenje Gospodin Klein (Monsieur Klein, 1976, César za film i režiju), s radnjom za njem. okupacije Francuske, vrlo promišljenu i sugestivnu osudu antisemitizma i nacionalne nesnošljivosti uopće.

Uvažavan od kritike i naprednih krugova, od filmofila više cijenjen no voljen, komercijalno osrednje uspješan, L. je autor tematski i stilski distingvirana opusa, jednog od najznačajnijih u poslijeratnom filmu. Njegova biografija, podosta tipična za lijevo orijentiranoga zap. intelektualca, uvelike je u skladu s odlikama njegovih djela. Mijenjanje boravišta i područja stvaranja, stalno traganje za polit., duhovnim i radnim uporištem (česte nesuglasice s producentima, cenzurom, nesposobnost da se potpuno uklopi u aktualne trendove, tako ni u brit. socijalni film 60-ih ili polit. film 70-ih godina) rezultirali su opusom u kojem se prepliću aktivistički dinamizam i težnja l'art pour l'artu, racionalnost i neobuzdanost, kolebanje između beskompromisnoga društv. angažmana i melodramatičnosti, naturalizma i ezoterije, žanrovskog filma i prevladavanja njegovih konvencija. Unatoč tome, L. je stvorio djela koja kao cjelina predstavljaju oštru kritiku kapitalističkog svijeta, opus iznimne ozbiljnosti (štoviše, nedostaje mu humora), izrazito pesimističan, graničeći s ogorčenjem i mizantropijom. Dvojeći između režijske baroknosti i asketizma, pokazao se majstorom kreiranja ugođaja tjeskobe, »neurotične« mizanscene koja sugerira ugroženost i unutrašnje proturječnosti likova (osobito muških), te kao redatelj koji glumcima otkriva njihove nepoznate mogućnosti.

Ostali igr. filmovi: Protiv zakona (The Lawless, 1949); Velika noć (The Big Night, 1951); Uspavani tigar (The Sleeping Tiger, 1954); Prisni stranac (The Intimate Stranger, 1956); Bum! (Boom!, 1968); Tajna ceremonija (Secret Ceremony, 1968); Lutkina kuća (Doll's House, 1973); Don Giovanni (1979); Pastrva (La truite, 1982, u Francuskoj); Pod parom (Steaming, 1985, izašao posmrtno).

LIT.: Ch. Ledie (urednik), Joseph Losey, Paris 1963; P. Rissient, Joseph Losey, Paris 1966;J. Leahy, The Cinema of Joseph Losey, London/New York 1967; T. Milne, Losey on Losey, London 1967; 8 reditelja — 8 razgovora. Bunjuel, Viskonti, Drajer, Bergman, Breson, Lousi, Ford, Drju i Likok, Beograd 1967; M. Porro, Joseph Losey, Milano 1978; G. Cremonini/G. De Marinis, Joseph Losey, Firenze 1981.