KOZINCEV, Grigorij Mihajlovič

KOZINCEV, Grigorij Mihajlovič, sovj. filmski i kazališni redatelj te filmski scenarist (Kijev, 9. ili 22. III 1905 — Moskva, 11. V 1973). Ukrajinac. Kao dječak privučen dramskom i lik. umjetnošću, 1919. upisuje lenjingradsku Akademiju likovnih umjetnosti. Zajedno sa L. Z. Traubergom i S. J. Jutkjevičem 1921. osniva → FEKS, »tvornicu ekscentričnog glumca«, teatar čiji je cilj nastojanje da se razore ustaljene kaz. forme i zamijene svim mogućim eksperimentima i ekscentričnostima koji mogu izraziti »intenzivan osjećaj novog života«. K. počinje režirati u studijima Lenfiljm 1924, zajedno s Traubergom, i njihov prvijenac, burleska Oktobarkine pustolovine (Pohoždenija Oktjabrini), koristi ne samo ekipu nego i postavke FEKS-a transponirane na film. F. se odriče »građanskog« realizma i fabuliranja, naglašavajući artificijelnost, vizualne trikove (među najpoznatijima je vožnja biciklima po krovovima) i montažne dosjetke, »posuđujući« uvelike od am. i franc. komedija tog razdoblja. Miška protiv Judeniča (1925) ima slične odlike, a Đavolji kotač (Čërtovo koleso, 1926) dokazuje da se principi FEKS-a mogu primijeniti i na realist. građu. U Kabanici (Šinel', 1926) uočljiv je utjecaj njem. ekspresionizma, ne samo u scenografiji nego i u naglašenoj glumi. Najznačajnije ostvarenje K. i Trauberga u razdoblju nij. filma je Novi Babilon (Novyj Vavilon, 1929), epizodična kronika Pariške komune, u kojoj imponiraju vizualna spektakularnost i dinamična režija. Prelaz na zv. film označava Sama (Odna, 1931), koji je uglavnom snimljen bez tona, no kasnije je nadodana Šostakovičeva glazba i nešto malo dijaloga; film svjedoči o usvajanju disciplinirane narativnosti, iako redatelji u atraktivnim pejzažima Lenjingrada i Dalekog istoka koriste svaku priliku za poneku vizualnu ekshibiciju. Uklapanje u tradiciju narativnog filma (uz tek poneki dug ranijoj »ekscentričnosti«) K. i Trauberg postižu svojim najznačajnijim ostvarenjem, trilogijom o Maksimu koja je nastajala 1932—39. i kasnije poslužila kao poželjan primjer teoretičarima socrealizma. U 3 filma — Maksimova mladost (Junost’ Maksima, 1935), Maksimov povratak (Vozvroščenie Maksima, 1937) i Viborška strana (Viborgskaja storona, 1939) — K. i Trauberg razvili su impresivnu priču o radniku Maksimu (u izvrsnoj interpretaciji B. P. Čirkova) koji od neosviještenog proletera u carskoj Rusiji postaje revolucionarom, a u sovj. državi polit. komesarom drž. banke. Redatelji su izuzetno pedantno prišli svom projektu, nastojeći se suprotstaviti romant. predodžbama o rev. razdoblju, ispitujući stotine sudionika tih zbivanja i proučavajući arhivske materijale; trilogiju karakterizira nenametljivi realizam, ujednačenost i neupadljivost stila (sve očitija u kasnijim dijelovima), a epizodičnu fabulu povezuju čvrsto profilirani karakteri. Nakon golemog uspjeha filmova, kako kod službenih ideologa i kritike, tako i kod najšire publike, K. i Trauberg snimaju još samo jedan zajednički projekt Obični ljudi (Prostye ljudi, 1945), koji je zbog staljinističke birokracije imao premijeru tek 1956. Već u toku Domovinskog rata K. sam režira epizode u ratnim film. albumima, a u poratnom razdoblju snima 2 neupadljiva biografska filma (Pirogov, 1947, i Bjelinski — Belinski, 1951). U središtu pažnje našao se nakon Don Qijotea (Don Kihot, 1956), ekranizacije znamenitoga Cervantesova romana, u kojem je naglasio soc. milje i društv. uvjetovanost postojanja prikazanih ličnosti. Sličan pristup zadržao je i u Hamletu (Gamlet, 1964), u kojem je interpretacija I. M. Smoktunovskog donekle oživjela izvjesnu suhoću red. koncepta koji pretjerano ustraje na ekspresivnosti kadra i ostvarivanju filmičnosti. Izvjestan uspjeh K. je postigao i svojim posljednjim filmom Kralj Lear (Korol’ Lir, 1971), no vizualna nametljivost i neujednačena glum. ekipa i ovdje su prepreka u postizanju većega umj. dosega. Bavio se i film. publicistikom.

Ostali važniji filmovi: S. V. D. (1927).

LIT.: I. G. Vajsfeld, G. Kozincev i L. Trauberg. Tvorčeskij put, s. a./s. 1.; V. Nedobrova, FEKS. G. Kozincev, L. Trauberg, Moskva/Leningrad 1928; E. Dobin, Kozincev i Trauberg, Leningrad/Moskva 1963; I. Karcsai Kulcsár, Due poeti cinematografíci: Dovzhenko e Kosintsev — u: I sei decenni del cinema sovietico, Budapest 1977; B. Leaming, Grigori Kosintsev, Boston 1980.