KOMPJUTORSKI FILM

KOMPJUTORSKI FILM, općenito, film snimljen uz pomoć kompjutora. Kompjutor se kod snimanja filma može upotrijebiti na 2 načina: u jednom slučaju, ima funkciju kontrolnog uređaja za upravljanje kamerom i ostalom opremom za snimanje (gledatelj ni na koji način ne zaključuje o njegovoj uporabi, jer je poslužio samo za postizanje što uvjerljivijih trikova ili iluzija); u drugom, on stvara film. sliku. U praksi, često se koristi kombinacija jednoga i drugoga.

Većina funkcija kamere može biti pod kontrolom kompjutora. Na taj način se vrlo složene kombinacije zooma i pokreta kamere mogu precizno programirati, testirati i korigirati prije snimanja; i najsloženije radnje kamerom mogu se kasnije na identičan način ponavljati onoliko koliko je potrebno. Ako se ne snimaju ljudi, nego predmeti ili makete, i njihovi pokreti mogu se programirati. Tako, George Lucas je taj način koristio za dobivanje iluzije vratolomnog leta svemirskih letjelica u filmu »Rat zvijezdâ« (1977). Zoran Perišić je pak kompjutorom koordinirao rad kamere, film. projektora u prednjoj projekciji i objekta za postizanje uvjerljivih iluzija u filmovima iz serije o Supermanu; savršena preciznost sinkronizacije optike projektora i kamere ne može se postići bez kompjutorskog programa; kamera zoomom prati kadar, koji optika projektora istovremeno smanjuje; u snimci nema nikakvih promjena, kao da je kadar presnimljen bez intervencije; jedino Superman, nalazeći se u kadru, uvjerljivo dolijeće ili izlijeće kroz prostor. Snimanje znanstvenofantastičnih filmova danas je gotovo nemoguće zamisliti bez efekata koje samo kompjutor može izvesti.

Inače, primjena kompjutorâ na filmu počinje poč. 60-ih godina, kada nove »generacije« digitalnih kompjutora istiskuju iz uporabe dotadašnje analogne. Am. autor eksp. filmova John Whitney upotrijebio je jedan takav odbačeni uređaj i započeo epohu vrlo specifične animacije; principi koje je tada primijenio ostali su do danas nepromijenjeni. Iz svake pojedine film. sličice izvodio je složene anim. sekvence. Programirani pokret obične točke (broja ili slova) snimio bi na jednu sličicu; pod kontrolom kompjutorskog programa, neznatno bi ga mijenjao na svakoj sljedećoj sličici. Tako, od jedne točke dobio je sliku nalik na uzavreli mravinjak, a broj 1961 oživio je poput raskošnoga neobičnog cvijeta.

I film. tehnika koja ne služi za snimanje (npr. uređaji za razvijanje, montažu, sinkronizaciju i sl.) može biti upravljana kompjutorom; takva uloga kompjutora umnogome olakšava rad snimatelja, ali izravno ne utječe na sadržajne i estetske karakteristike filma.

Pod »pravim« kompjutorskim filmom podrazumijeva se onaj, u kojem je kompjutor izvor film. slike. Prije no slika iz kompjutora dođe pred kameru, ona u njegovoj memoriji nastaje dio po dio, kao rezultat vrlo složenih operacija. Postoji nekoliko načina nastajanja slike. Najčešće, ona je rezultat interakcije crtača i kompjutorskog programa. Crtač može »prostoručno« crtati po specijalnoj ploči (graphics tablet) perom koje na njoj ne ostavlja trag, no svaki potez registrira se u memoriji kompjutora, a sam čin crtanja prati se istovremeno na ekranu. U program je ugrađeno mnoštvo funkcija za iscrtavanje pravilnih geom. oblika, za različite debljine linija, za način bojenja likova i nijansiranje, za manipulaciju već nacrtanim dijelovima slike i sl. Mnoge složene prostorne efekte teško je postići ručnim crtanjem; oni nastaju kao rezultat proračuna, u kojima je svaki pokret animacije utvrđen mat. putem, jezikom kompjutorskog programa. Postoji, naime, način da se realna slika, koja dolazi u obliku video-signala, pohrani u kompjutor. Taj postupak omogućuje manipulaciju realnom slikom, zabilježenom film. ili video-kamerom. Slika nastala u kompjutoru (crtana rukom, računom ili unešena kamerom) pod kontrolom je kompjutorskog programa. Za dobivanje pokreta, programirane su promjene u slici od faze do faze. Slika iz kompjutora na filmu može »oživjeti« samo po poznatim postupcima animacije.

Niz kompjutorskih slika može se snimati u film. ili video-tehnici na različite načine, ovisno o opremi. Ako animacija treba biti na film. vrpci, a ne na videu, najkvalitetnija će se slika dobiti iz kompjutorskog uređaja film recorder, koji je nekad služio samo za pohranjivanje podataka na mikrofilmu, a danas služi i za animaciju. Tim postupkom se podaci iz računara pretvaraju u svjetlosnu zraku koja crta izravno po vrpci. Kompjutor može nacrtati sve faze na papiru (crno-bijelo ili u boji), ovisno o upotrebljenom plotteru ili printeru. Dalji postupak je klas. način snimanja crteža kamerom »sličicu po sličicu«.

Metoda snimanja film. kamerom s tv-ekrana nije davala dovoljno kvalitetnu sliku, pa je dugo izbjegavana. Današnja je tehnologija, međutim, omogućila ekrane sa sedam puta oštrijom slikom no što je ima 35mm film. vrpca, pa se oni sve češće koriste za kompjutorsku animaciju.

Kvaliteta kompjutorske slike snimljene na video, pa potom presnimljene na film (bez obzira kojim postupkom) uvijek je vrlo loša; u tom slučaju, kriterije kvalitete film. slike ne zadovoljava ni najkvalitetniji način presnimavanja video-snimke na film laserskim uređajem.

Do danas najveći projekt kompjutorske animacije je film »Tron« (1982) Stevena Lisbergera, u proizvodnji Walt Disney Productions, snimljen na uređaju celco color film recorder, koji ima oštrinu od 7500 distinktivnih linija (točkica) u horizontali. Svaka sličica toga cjelovečernjeg anim. filma nacrtana je kompjutorom, a svi efekti i pokreti bili su programirani. Naknadno su unesene film. snimke glumaca u taj »animirani ambijent«.

Slika iz kompjutora može se prikazati na različitim vrstama ekrana. Storage CRT daje najveću oštrinu i bez treperenja je, ali je svjetlo monokromatsko (slika je poput crno-bijele, samo u tamno- i svjetlozelenoj nijansi), a čitav crtež se svodi na ravne linije od točke do točke; slika je statična i unutar nje nema nikakvog pokreta. Vector-refresh CRT daje sliku poput storage-ekrana (samo što slika titra), no posjeduje — do određene granice — mogućnost dinamiziranja. Slika u tehnologiji raster-scan poznatija je kao tv-slika. Ona ima skoro neograničen izbor boja, te mogućnost crtanja ploha (a ne samo linija). Najveći nedostatak — pomanjkanje oštrine — danas je već ispravljen do višestruko kvalitetnije slike no što je može registrirati film; naime, mjerenja su pokazala da 35mm film može reproducirati oko 1200—1500 linija po horizontali. Slika u tv-studiju reproducirana je s 500—600 linija, od kojih kućni tv-prijemnik može razlučiti jedva 300—400. Neki kompjutorski sistemi danas grade sliku i od 7500 linija.

Budući da je slika iz kompjutora u svome izvornom obliku video-signal, video-tehnika najviše se koristi za produkciju kompjutorske animacije. U videu se animacija može dobiti montažom pojedinih slika na specijalnom video-disku (frame store) ili video-vrpci. Na tom se postupku bazira skoro sva proizvodnja komerc. kompjutorske animacije (spotovi, tv-špice i sl.).

Zahvaljujući kompjutoru animacija je ušla u još jednu novu fazu: ako u kompjutor pohranimo crteže (faze), istog trena možemo vidjeti pokret u animaciji, koja imitira stvarnu brzinu pokreta. Ta se mogućnost koristi čak i u klas. cel-animaciji (kao tzv. proba olovke prije definitivnog snimanja). Kompjutorsku animaciju obilno primjenjuje televizija u svom programu, koristeći digitalne efekte. Ipak, ona je još uvijek najprisutnija u fenomenu video-igara.

Prvi kompjutorski film u Jugoslaviji snimljen je i javno prikazan 1976. pod naslovom »2648A«. Autor Tomislav Mikulić je za snimanje na crno-bijeli 16mm film koristio ekran graf. terminala Hewlett-Packard 2648A. Od tada do danas, kompjutorska se animacija i u nas sve više širi. Tako, službena špica Zimskih Olimpijskih igara Sarajevo 84 istog autora video je snimka animirana najsuvremenijom kompjutorskom opremom.