KINOSHITA, Keisuke

KINOSHITA, Keisuke, jap. filmski i tv-redatelj (Hamamatsu, 5. XII 1912). Već kao dječak upravo je fanatično zavolio film. Završivši fotograf. školu, zapošljava se (1933) isprva u laboratoriju studija Shochiku, a potom kao asistent redatelja. Šest godina uči film. zanat uz redatelja Y. Shimazua, a potom kao scenarist surađuje sa K. Yoshimurom. Kao redatelj s uspjehom debitira komedijom karaktera Cvjetna luka (Hana saku minato, 1943). Do polovice 60-ih godina veoma je plodan, režirajući prosječno 2 filma godišnje, da bi se potom posvetio radu na televiziji. Filmu se ponovno vratio tek 80-ih godina, osobito uspješno potresnom evokacijom tragičnih posljedica atomskog razaranja u Djeci iz Nagasakija (Kono-ko wo Nokoshite, 1984). Radio je, s podjednakim uspjehom, u najrazličitijim žanrovima: lirskim i satiričnim komedijama, tragedijama, suvremenim obiteljskim dramama izoliranim od soc. problema, kostimiranim dramama socijalnopolit. tematike, te sentimentalnim romancama. Od njegovih komedija ističu se: satira o skorojevićima Tost za mladu gospođicu (Ojosan kampai, 1949); ismijavanje odnosa patrijarhalnog oca i moderne obitelji u Slomljenom bubnju (Yabure daike, 1949), kao i odnosa selo-grad u prvome jap. filmu u boji Karmen dolazi kući (Karumen kokyo ni kaeru, 1951) te u nastavku Karmenina čista ljubav (Karumen junjosu, 1952); filmovi u kojima tretira smiješne obiteljske nesporazume Svijeća na vjetru (Fuzen no tomoshibi, 1957) i Proljetni snovi (Haru no yume, 1960). Liniju tragedije označavaju sljedeći filmovi: Armija (Rikugun, 1944), koji pod plaštem ratne propagande krije duboke emocije; Japanska tragedija (Nihon no higeki, 1953), koji propagira tradic. moral, ali modernim dramskim postupkom, kroz priču u kojoj suosjeća s majkom ugroženom nezahvalnošću djece (tipičan haha-mono — žanr »majčinskih filmova«); Vrt ženâ (Onna no sono, 1954), kojim osuđuje onemogućavanje ljubavi dvoje mladih, koje nasilno razdvajaju; Balada o Narayami (Narayama bushi-ko, 1958), stilizirana zastrašujuća kabuki-drama o majci koju zbog starosti osuđuju na smrt izoliranjem u planinskoj pustoši; Dvanaest pari očiju (Nijushi no hitomi, 1954) i Rijeka Fuefuki (Fuefukigawa, 1960), antiratni prikaz drame ženâ koje trpe gubitak muževa i djece. Protagonisti svih ovih djela su žene (što je za jap. film dosta neuobičajeno), nemoćne pred opresijom društv. zala — rata, polit. pritisaka, klasnih razlika i ljudske sebičnosti. Iako naginje sentimentalizmu, K. je prije svega veliki estet, pobornik ljepote, čistoće i nevinosti, kao i stilskih istraživanja. Zbog svega toga izvan je Japana znatno manje poznat no što svojim bogatim i raznovrsnim opusom zaslužuje. Uz Baladu o Narayami, na Zapadu je izvjesnu popularnost stekla i sentimentalna obiteljska drama Bila si poput divlje krizanteme (Nogiku no gotoki kimi nariki, 1955).

Ostali važniji filmovi: Djevojka koju sam volio (Wage koiseshi otome, 1946); Brak (Kekkon, 1947); Feniks (Fujicho, 1948); Zaručnički prsten (Konyaku yubiwa, 1950); Snježna oluja (Kazahana, 1959); Ljubav u novoj godini (Kotoshi no koi, 1962); Balada o radniku (Futaride aruita iku-shunju, 1963); Impulzivni ubojica (Shodo satsujin, musuko yo, 1980).