JANCSO, Miklós

JANCSO, Miklós, madž. redatelj (Vác, 21. IX 1921). Odrastao u građanskoj obitelji. Pravo i etnografiju studirao u Kolozsváru (danas Cluj, Rumunjska), gdje je u ožujku 1944. stekao doktorat prava. Potkraj rata proveo je nekoliko mjeseci kao vojnik pri štabu, a zatim 7 mjeseci kao ratni zarobljenik u SSSR-u. U zemlju se vratio krajem 1945. i stupio u KP Madžarske, a aktivno je djelovao i u omladinskom pokretu. Na Akademiju za kazališnu i filmsku umjetnost primio ga je B. Balázs, te je 1951. diplomirao film. režiju. Zaposlio se u studiju film. novosti i dokum. filmova, gdje je od 1950. režirao čitav niz kronika i žurnala posvećenih propagiranju izgradnje socijalizma u industriji i poljoprivredi, u duhu tadašnje vladajuće socrealist. estetike. Snimio je i više filmova posvećenih prijateljstvu sa SSSR-om, a 1959. boravio je u NR Kini, odakle je donio nekoliko film. reportaža. Snimao je i nastavne i kult. filmove, a među više od 40 kratkometr. filmova koje je realizirao najuspjeliji su oni o dvojici tragično preminulih umjetnika: Na rubu grada (A város peremén, 1957), o pjesniku Attili Józsefu, i Besmrtnost (Halhatatlanság, 1959, nagrada na festivalu u San Franciscu), o kiparu Györgyu Goldmannu.

Ni Jancsóvi kratkometr. filmovi kao ni prvi igr. film Zvona su otišla u Rim (A harangok Rómába mentek, 1958), još ne naviještaju autora osebujna stila koji će svojim djelima dati pečat modernome film. izrazu u Madžarskoj, uvrstivši se 60-ih godina među vodeće ličnosti pokreta »autorskog filma« u svijetu. Pozornost kritike privukao je tek filmom Odvezivanje i vezanje (Oldás és kötés, 1963), u kojem se u okvirima psihol. analize bavi ispitivanjem savjesti intelektualaca u socijalizmu. Golem međunar. uspjeh postigao je filmom Golaći (Szegénylegények, 1965), u kojem su prvi put došle do izraza njegove tematske i estetske preokupacije poviješću kao prostorom istraživanja mehanizma i smisla soc. sukobâ, izraženih specifičnim vizualnim jezikom koji naglašava gibanje ljudskih masa; film antiromantički prikazuje likvidaciju nekadašnjih Kossuthovih pristaša 1869, i prvi je u nizu Jancsóvih pov. meditacija kao što su još; Zvijezde i vojnici (Csillagosok, katonák, 1967, koprodukcija sa SSSR), o Madžarima zahvaćenim građanskim ratom u Rusiji 1918; Muk i krik (Csend és kiáltás, 1968) i Jaganjac božji (Égi bárány, 1970), o danima bijelog terora u vrijeme sloma madž. Sovjetske republike 1919; Crveni psalam (Még kér a nép, 1972, nagrada za režiju na festivalu u Cannesu), o okrutnoj represiji protiv pobunjenih seljaka potkraj XIX st. U tom ciklusu filmova J. se ne bavi oživljavanjem povijesti, nego nastoji, kroz ispitivanje deformacije vlasti, dati njezin smisao, posebno naglašujući složen odnos tlačiteljâ i potlačenih. Fiz. represija, najčešće kao gotovo ritualni pokolj i mučenje, karakterizira njegove pov. freske u koje je ugrađena stanovita rev. ikonografija koja se često doima poput mobilne ornamentike. J. je stvorio poseban vizualni jezik, prepoznatljiv po dugim kadrovima-sekvencama u kojima veoma pokretna kamera dobiva ulogu dramskog lica, pa njezino »nervozno« gibanje dovodi do izmjenjivanja planova, od najkrupnijih do velikih totala, a glumci i ljudske mase pojavljuju se i pokreću u prostoru filma kao da su vođeni preciznom koreografijom. Dosljedna primjena ovakva film. izraza izaziva posebnu atmosferu hladnoće u tretiranju i najgroznijih aspekata povijesti, a ritualni karakter masovnih scena ponekad djeluje kao manira. Dilemama revolucionara oko izbora metode akcije bavi se u filmu Svježi vjetrovi (Fényes szelek, 1969), svome prvom u boji, dok pitanja individualnog terora i nadmoći organizacije nad pojedincem razglaba kontroverzni film Jugo (Sirokkó, 1969), smješten u međuratni logor ustašâ u Janka Puszti, a snimljen u svega 14 dugih kadrova-sekvenci.

J. je u više navrata snimao u Italiji ili uz sudjelovanje tal. producenata: Pacifistica (La pacifista, 1970), Tehnika i obred (La tecnica e il rito, 1971), Rim opet hoće Cezara (Roma rivoule Cesare, 1973), Privatni poroci, vrline javne (Vizi privati, pubblicche virtù, 1976, koprodukcija sa zagrebačkim Jadran-filmom) i Srce tiranina ili Boccaccio u Mađarskoj (A zsarnok szíve, avagy Boccaccio Magyarországon, 1981, koprodukcija s Madžarskom). Premda je i u ovim djelima ostao na liniji svojih tematskih i estetskih opredjeljenja, nijedno od njih ne obogaćuje njegov opus novim vrijednostima. Posebice su mu ambiciozna 2 dijela zamišljene trilogije o soc. i rev. povijesti Madžarske u XX st., viđenoj kroz sudbine dviju klasno oprečnih obitelji: Madžarska rapsodija (Magyar rapszódia, 1979) i Allegro barbaro (1979).

J. je svoje filmove stvarao najčešće s istim ključnim suradnicima. Još od 1963. scenarije mu piše pisac Gy. Hernádi, a snimatelji su mu bili T. Somló (do 1968) i J. Kende. U mnoštvu glumaca u njegovim filmovima najčešće se pojavljuju, makar i u epizodama, J. Madaras, M. Törőcsik, A. Balint i L. Balázsovits. Za svoje filmove J. je dobio brojne nagrade i priznanja na film. festivalima (Cannes, Locarno, Atlanta, Adelaide, San Francisco, Avellino) i od kritike, a i glumci i dr. suradnici nagrađivani su za rad u njegovim ostvarenjima. Dobitnik je Nagrade Béla Balázs i Kossuthove nagrade.

Njegov sin Miklós Jancsó jr. filmski je snimatelj.

Ostali važniji filmovi: Brigada Maksimenko (Makszimenko-brigád, 1950, kratkometražni); Stvar mira uzeli smo u ruke (Kezünkbe vettük a béke ügyét, 1951, kratkometražni); Jesen u Badacsonyu (Ősz Badacsonyban, 1954, kratkometražni); Móricz Zsigmond (1956, kratkometražni); Tri zvijezde (Három csillag, 1960, suredatelj sa Z. Várkonyijem i K. Wiedermannom); Tako sam došao (Így jöttem, 1964); Elektra, ljubavi moja (Szerelmem, Elektra, 1974).

LIT.: G. Buttafava, Miklós Jancsó, Firenze 1974; E. Gyertyán, Jancsó Miklós, Budapest 1975; Y. Bíró, Jancsó, Paris, 1977; G. Marlia, Lo schermo liberato: il cinema di Miklós Jancso, Firenze 1982.