JACKSON, Glenda

JACKSON, Glenda, brit. filmska, kazališna i tv-glumica (Birkenhead, 9. V 1936). Studirala na londonskoj Kraljevskoj akademiji dramskih umjetnosti (RADA). Isprva nastupa u provincijskim repertoarnim kazalištima, a prvi značajniji angažman dobiva — u okviru Royal Shakespeare Company — u avangardnoj trupi Theatre of Cruelty pod vodstvom P. Brooka, u kojoj stječe i prva priznanja. Na filmu debitira 1966, ponavljajući uspjelu ulogu iz Brookove predstave — lik Charlotte Corday u filmu Marat — De Sade, također u Brookovoj režiji. Već za svoju 4. ulogu — žene fatalne za svog ljubavnika, kojem nije u stanju pružiti puno razumijevanje, u Zaljubljenim ženama (1969) K. Russella — nagrađena je Oscarom. To tumačenje Lawrenceove junakinje, kao i neporeciva glum. nadarenost, sugestivnost i ozbiljnost pribavljaju joj epitet »nove Bette Davis«, kao i ugled najveće film. glumice 70-ih godina. Isto tako, diskretna privlačivost i neinhibirana ali hladna erotičnost, te dojam samostalnosti navode kritiku da je proglasi vodećom film. predstavnicom tipa suvremene emancipirane žene. Takve su joj gotovo sve naredne uloge: supruge skladatelja P. I. Čajkovskog, koja njegove frustracije dovodi do najkritičnijeg stadija u Ljubiteljima glazbe (1971) K. Russella; žene čiji je ljubavnik i homoseksualac u filmu Nedjelja, krvava nedjelja (1971) J. Schlesingera (nominacija za Oscara); ljubavnice oženjenog čovjeka u komediji Ljubavnik velikog stila (1973) M. Franka, za koju osvaja svoga drugog Oscara; žene »razapete« između supruga i ljubavnika u Romantičnoj Engleskinji (1975) J. Loseyja. Zbog pomanjkanja odgovarajućih uloga u brit. filmovima (dobiva i brojne ponude iz Hollywooda) sve češće glumi pov. ličnosti: engl. kraljicu Elizabetu I u Mariji Stuart (1971) Ch. Jarrotta, kao i u istoimenoj tv-seriji, za koju je u SAD nagrađena tv-nagradom Emmy; lady Hamilton u Velikoj ljubavi lorda Nelsona (1973) J. C. Jonesa; franc. glumicu Sarah Bernhardt u Nevjerojatnoj Sari (1976) R. Fleischera. Nastupajući u ekranizacijama poznatih kaz. tekstova (npr. Sluškinje, 1974, Ch. Milesa, prema J. Génetu, i Hedda Gabler, 1975, T. Nunna, prema H. Ibsenu) dokazuje svoj talent, ali postupno gubi popularnost, pa sve češće ponovno nastupa u kazalištu i na televiziji (npr. Priča o Patriciji Neal A. Harveyja i A. Pagea). Do 1984. nastupila je u oko 30 filmova.

Ostale važnije uloge: Laži mi (P. Brook, 1967); Negativi (P. Medak, 1968); Trostruki odjek (M. Apted, 1972); Kućne posjete (H. Zieff, 1978); Stevie (B. Jones, 1978); Razred gospođice MacMichael (S. Narizzano, 1979); Muž na probu (M. Frank, 1979); Škola (R. Neame, 1981); Zdravlje (R. Altman, 1982); Vojnikov povratak (A. Bridges, 1982); Saharov (J. Gold, 1984).