HI-FI

HI-FI (od eng. high-fidelity: visoka vjernost, vjerodostojnost), termin am. podrijetla koji se odnosi na uređaje i postrojenja široke potrošnje za snimanje, konzerviranje i reprodukciju zvuka u stambenim prostorijama. Predstavlja skup normi kojima se propisuju minimalni elektroakustički zahtjevi kojima trebaju udovoljavati takvi uređaji za postizanje određene visokokvalitetne reprodukcije zvuka u njegovoj izvornoj vjernosti. Za hi-fi uređaje propisuju se minimalna teh. svojstva, koja se uglavnom odnose na opseg frekvencijâ, nivo šuma, stupanj dopustivih izobličenja, minimalnu snagu pojačala (mono 10W, stereo 2 x 6W), brzine vrpce u magnetofonu (19,05, 9,53, 4,76, 2,38 cm/s), kvalitetu meh., magn. i optičkog zapisa zvuka i dr. Hi-fi norme se među ostalim odnose na mikrofone, gramofone, magnetofone, kasetofone, magn. vrpce, zvučnike, slušalice, pojačala, UKV-radioprijemnike, elektroakustičke kabinete i dr.; one propisuju i osnovne klimatske i akustičke uvjete za rad hi-fi uređaja, od kojih su neki temperatura okoline 15—35 °C (288—308 °K), relativna vlažnost 45—75%, atmosferski tlak 860—1060 mbar. Srednja vrijednost optimalne glasnoće slušanja, ovisne o motivaciji, iznosi 74 dB (1 μbar) iznad praga čujnosti, a odgovara normalnoj glasnoći govora na udaljenosti 50 cm. Teh. zahtjevi za pojedine hi-fi uređaje, koji se u novije vrijeme odnose i na ton. uređaje film. tehnike (amaterske ton. kamere te 8mm i super 8 projektore), raspoređeni su u više zasebnih normi; one se u pojedinim državama razlikuju, no većina se ipak oslanja na zapadnonjemačke (DIN 45 500 hi-fi).