HENREID, Paul

HENREID, Paul (puno ime P. Georg Julius von Henreid), am. filmski i kazališni glumac te film. i tv-redatelj austr. podrijetla (Trst, 10. I 1905). Iz barunske obitelji, školovao se na Akademiji Marija Terezija i Grafičkom institutu u Beču, pohađajući i večernje glum. tečajeve. Isprva dizajner u reklamnom poduzeću O. Premingera, potom glumac u kazalištu M. Reinhardta. Film. karijeru otpočinje 1934. u Austriji; iduće godine odlazi u Vel. Britaniju, gdje igra i u kazalištu i na filmu, od 1940. i u SAD. Visok i plavokos, djelujući elegantno i aristokratski, filmsku je karijeru — ne napuštajući nikad kazališnu — gradio na ulogama osjećajnih, kultiviranih ljubavnika »evropskog tipa« (npr. Na raskršću, 1942, I. Rappera, uz B. Davis) ili pak samozatajnih idealista (npr. Casablanca, 1942, M. Curtiza, kao suprug I. Bergman); okušavajući se u drugačijim ulogama (npr. avanturista u Karibima, 1945, F. Borzagea) nije imao toliko uspjeha. Nastupio je u više od 30 filmova. Kao film. redatelj (6 filmova) istaknuo se tek Mrtvom dvojnicom (Dead Ringer, 1964), pričom o ženi (B. Davis) koja ubija bogatiju sestru-blizankinju i preuzima njezin identitet; uspješniji je u televizijskim režijama (npr. u programima A. Hitchcocka ili pojedinim epizodama popularne serije Bonanza). Bavi se i pisanjem.

Njegova kći Monika Henreid filmska je i tv-glumica.

Ostale važnije uloge: Viktorija Velika (H. Wilcox, 1937); Zbogom, gospodine Chips (S. Wood, 1939); Noćni vlak za München (C. Reed, 1940); Zavjerenici (J. Negulesco, 1944); Hollywoodska kantina (D. Daves, 1944); O ljudskim okovima (E. Goulding, 1946); Odanost (C. Bernhardt, 1946); Zabluda (I. Rapper, 1946); Pjesma ljubavi (C. Brown, 1947); Pješčano uže (W. Dieterle, 1949); Duboko u mom srcu (S. Donen, 1954); Nađimo se u Las Vegasu (R. Rowland, 1956); Deset tisuća spavaćih soba (R. Thorpe, 1957); Nikad tako malo (J. Sturges, 1959); Četiri jahača Apokalipse (V. Minnelli, 1961); Operacija Strijela (M. Anderson, 1965); Luđakinja iz Chaillota (B. Forbes, 1969); Egzorcist II: heretik (J. Boorman, 1977).