GAPO, Branko

GAPO, Branko (pr. ime B. Ivanovski), film. redatelj (Tetovo, 5. XI 1931). Završio Filološki fakultet u Skoplju. Filmom se, kao amater, počeo baviti već u školi, a za nj se profesionalno vezao sredinom 50-ih godina, snimivši zapažene dokum. filmove Ptice dolaze (Pticite doadjaat, 1956) i Granica (1962). Usporedno s radom na dokum. filmu surađivao je kao asistent redatelja u ekipama više domaćih (npr. F. Štiglic i D. Osmanli) i inozemnih (npr. A. Gance i W. Dieterle) redatelja. Prvim igr. filmom Dani iskušenja (Denovi na iskušenie, 1965) odužio se tradiciji folklornog realizma, iako je tema likvidacije mak. revolucionara od strane Bugarâ omogućivala suvremeniji pristup obradi sukoba rodoljublja i polit. fanatizma. Sljedećim filmom Vrijeme bez rata (Vreme bez vojna, 1969) dokazao je izvornost svog talenta; razvijajući temu potrage mladog čovjeka za identitetom roditelja, autor je zacrtao složeni kompleks moralno-soc. proturječnosti, aktualizirajući pri tome niz mitskih vrijednosti i motiva; stilski iznimno moderan, premda ne i koherentan, taj je film autoru donio više domaćih i međunar. priznanja (nagrada za režiju na festivalu u Puli, srebrna plaketa na festivalu u Avellinu i republička nagrada 11 oktomvri).

Među kasnijim njegovim filmovima osobito se ističe Najduži put (Najdolgiot pat, 1976), kronika o polit. osuđenicima koji na izmaku vladavine Otomanskog Carstva godinama pješače do mjesta svog zatočeništva. Pucanj (Istrel, 1972), o otporu bugarizaciji, za II svj. rata, od strane mak. omladine, te Vrijeme, vode (Vreme, vodi, 1980), o sukobu dvaju mak. sela oko jednog izvora koji vlast koristi za svoje ciljeve, manjeg su značaja. Povremeno režira i na televiziji.