GABIN, Jean

GABIN, Jean (pr. ime Jean-Alexis Moncorgé), franc. filmski i kazališni glumac (Pariz, 17. V 1904 — Neuilly, 15. XI 1976). Sin glumca u music-hallu i pjevačice. Nakon osnovne škole radi kao zidarski radnik, ljevač i skladištar. Glum. karijeru otpočinje 1922. kao zborist u Folies-Bergèreu, potom igra u operetama i muz. revijama u kazalištima Vaudeville i Bouffes-Parisiens te u music-hallu Moulin-Rouge. Na filmu od 1930, isprva u muz. filmovima (npr. Paris-béguin, 1931, A. Genine) i komedijama (npr. Četa se zabavlja, 1932, M. Tourneura). Prvu dramsku ulogu igra u svome dvanaestom filmu Tunel (C. Bernhardt, 1933), dok odlučni preokret u njegovoj karijeri nastaje poč. suradnje sa J. Duvivierom (Maria Chapdelaine, 1934). Već u Duvivierovoj Zastavi (1935), gdje igra slučajnog prestupnika koji, bježeći pred policijom, odlazi u Legiju stranaca, naziru se neke karakteristike lika kakav će ga proslaviti: pomalo sirovoga narodskog čovjeka, vječitog gubitnika koji gubi i povjerenje u ljude, fatalista svjesnog da se treba pridržavati »pravila igre« koja su protiv njega; takav je lik savršeno korespondirao s vremenom duboke predratne krize građanskog društva. Njegovo »zlatno doba« poklapa se s vrhuncem franc. poetskog relaizma. Redom se nižu uloge: nezaposlenog radnika, koji sa 4 druga dobiva zgoditak na lutriji, no njegovi planovi s tim u vezi propadaju, u filmu Bilo ih je pet (J. Duvivier, 1936); sitnog kriminalca u filmu Na dnu (J. Renoir, 1936); gangstera, kojeg voljena djevojka izdaje policiji, u filmu Pépé le Moko (J. Duvivier, 1936); proletera koji postaje avijatičkim oficirom i za I svj. rata pada u njem. zarobljeništvo u Velikoj iluziji (J. Renoir, 1937); bivšega tipografskog radnika u kolonijalnim četama, u Ždrijelu ljubavi (J. Grémillon, 1937); voj. dezertera-pacifista koji se krije u luci, ondje doživljuje ljubav, ali pogiba spletkom lokalnog podzemlja, u Obali u magli (M. Carné, 1938); Zolinog junaka vlakovođe u Čovjeku zvjeri (J. Renoir, 1938); radnika koji ubija čovjeka što mu je razbio iluzije o ženi koju voli, a onda, opkoljen od policije, i sebe, u filmu Dan se rađa (M. Carné, 1939); pomorca s bolesnom suprugom koji se zaljubljuje u mladu djevojku, a nakon suprugine smrti njihov odnos nagriza obostrana grižnja savjesti, u Kapetanu remorkera (J. Grémillon, 1939). U poč. II svj. rata služi u mornarici, potom u Hollywoodu snima 2 ne odveć uspjela filma, da bi od 1943. do kraja rata služio u snagama Slobodne Francuske. Novu fazu karijere otpočinje 1946; isprva tumači likove slične predratnima (npr. Martin Roumagnac, 1946, G. Lacombea, gdje je žrtva »fatalne« M. Dietrich, tada svoje supruge, te Zidovi Malapage, 1948, R. Clémenta, gdje igra nevino optuženog). Međutim, kako ti njegovi prvi poratni filmovi nemaju većeg uspjeha, G. se — prvi i jedini put u karijeri — s uspjehom okušava u dramskoj kaz. ulozi (Žeđ H. Bernsteina u pariškom Théâtre des Ambassadeurs). Pedesetih godina njegovi gubitnici sve češće pripadaju višim klasama (npr. Istina o Bébé Donge, 1951, H. Decoina), a potom se profil njegovih likova postupno mijenja — sada su mudriji, samosvjesniji, ali, svjesni da ništa ne mogu promijeniti, i sve ciničniji (npr. gangster u filmu Ne dirajte u lovu, 1954, J. Beckera te impresario — osnivač Moulin-Rougea u filmu French Can-Can, 1955, J. Renoira). Možda posljednje »gabinovske« uloge igra u dva filma C. Autant-Laraa: kao anarhistički slikar u filmu Bila je noć u Parizu (1956) i kao odvjetnik koga upropaštava mlada djevojka u filmu U slučaju nesreće (1957). Otada igra uglavnom u krim. filmovima druge garniture franc. redateljâ (najčešće G. Grangiera — 11), s obje strane zakona: najviše uspjeha ima svojim tumačenjem staloženoga, pomalo rezigniranog inspektora Maigreta (Maigret postavlja zamku, 1958, i Maigret i afera Saint-Fiacre, 1959, J. Delannoya te Maigret vidi crveno, 1962, G. Grangiera), ali i kao gangster u Melodijama u suterenu (1962) H. Verneuila te kao patrijarh mafijaške dinastije u Sicilijanskom klanu (1969) istog redatelja. Potkraj karijere ponovno češće igra i u komedijama (npr. Tetoviran, 1968, D. de La Patellièrea, uz L. de Funèsa). Posljednji uspjeh bilježi u dramskoj ulozi čovjeka koji bivšem gangsteru pokušava pomoći da se integrira u normalan život, u Rođenom zločincu (1973) J. Giovannija. Ukupno je odigrao 93 film. uloge. Od 1963. suosnivač je i suvlasnik (uz Fernandela) producentske kuće Gafer koja u franc. kinematografiji nije ostavila dubljeg traga.

Surađujući s vodećim redateljima poetskog realizma (Renoir, Carné), uz scenarije vrhunskih scenarista (Ch. Spaak, J. Prévert, H. Jeanson, J. Companeez), kao partner vodećih glumica (M. Morgan, Arletty, Annabella, M. Renaud, S. Simon), protuteža rafiniranim i intelektualnim zvijezdama tog vremena (L. Jouvet, P. Fresnay, J.-L. Barrault), postao je legendom franc. filma u izrazito pesimističkim, naturalistički koncipiranim likovima, kakvi su održavali vrijeme i predstavljali potporu politici Narodne fronte. Onizak, čvrst i zbijen, autoritativna nastupa, glumac-ličnost koji »ne glumi« (sličan po tome H. Bogartu i J. Cagneyju), ostavio je u franc. kinematografiji golemog traga — njegovi su nastavljači u doba novog vala (koji je G., navodno, potcjenjivao) J.-P. Belmondo, a u novijoj franc. komercijalnoj produkciji L. Ventura.

Za svoje kreacije nagrađivan je na najrenomiranijim svjetskim festivalima: dvaput u Veneciji (za film Noć je moje carstvo G. Lacombea 1951, te za filmove Ne dirajte u lovu J. Beckera i Zrak Pariza M. Carnéa 1954) i dvaput u Berlinu (za film Klošar Arhimed, 1958, G. Grangiera 1959, te za film Mačak, 1970, P. Granier-Deferrea 1971).

Ostale važnije uloge: Srce jorgovanâ (A. Litvak, 1932); Odozgo nadolje (G. W. Pabst, 1933); Golgota (J. Duvivier, 1934); Mjesečeva mijena (A. Mayo, 1942); Varalica (J. Duvivier, 1944); Marija iz luke (M. Carné, 1949); Lakše će deva... (L. Zampa, 1950); Užitak (M. Ophüls, 1952); Trenuci istine (J. Delannoy, 1952); Njihova posljednja noć (G. Lacombe, 1953); Djevica s Rajne (G. Grangier, 1953); Napoleon (S. Guitry, 1954); Luka želje (E. Gréville, 1954); Gas-Oil (G. Grangier, 1955); Ljudi bez važnosti (H. Verneuil, 1955); Vrijeme ubojicâ (J. Duvivier, 1955); Krv u glavi (G. Grangier, 1956); Zločin i kazna (G. Lampin, 1956); Slučaj doktora Laurenta (J.-P. Le Chanois, 1957); Crveno dobija (G. Grangier, 1957); Nered noći (G. Grangier, 1957); Jadnici (J.-P. Le Chanois, 1958); Velike obitelji (D. de La Patellière, 1958); Ulica des Prairies (D. de La Patellière, 1959); Stari stare (G. Grangier, 1960); Predsjednik (H. Verneuil, 1961); Korak u zimu (H. Verneuil, 1962); Džentlmen iz Epsoma (G. Grangier, 1962); Nezahvalno doba (G. Grangier, 1964); Gospodin (J.-P. Le Chanois, 1964); Grom i pakao (D. de La Patellière, 1965); Rififi u Panami (D. de La Patellière, 1965); Vrtlar iz Argenteuila (J.-P. Le Chanois, 1966); Gospodar podzemlja (G. Lautner, 1967); U znaku bika (G. Grangier, 1968); Droga (P. Granier-Deferre, 1969); Ubojica (D. de La Patellière, 1972); Presuda (A. Cayatte, 1974); Sveta godina (J. Girauit, 1975).

LIT.: Doringe, Jean Gabin, Paris 1938; Mitry/Jeff, Jean Gabin, Paris 1945; G. Viazzi, Jean Gabin, Milano 1956; S. Milhaud, Jean Gabin, Paris 1981.