EGIPAT

EGIPAT. Prvi filmovi braće Lumière prikazani su 1896. u Aleksandriji — bez većeg uspjeha. Film je prihvaćen tek kad je 1912. Francuz M. de Lagarne počeo prikazivati vlastite kratkometr. filmove lokalne tematike. Prvi (kratkometražni) igr. film snimio je 1918. Mohamed Baoumi (»Činovnik«, s tada slavnim kaz. glumcem Aminom Atalia u gl. ulozi), a prvi dugometražni igr. film (»Laila«) 1927. Istefane Rosti; oba su postigla velik uspjeh, pa se u Aleksandriji ubrzo osnivaju prvi studiji. Do kraja 20-ih godina uspjeh postižu i Ibrahim Lama (»Katastrofa na piramidama«, 1929; »Čudo ljubavi« 1930), Ahmed Galal (»Kći Nila«, 1929), te Talijan Stellio Chiarini (»Kechkech Bey«, 1930). Poč. 30-ih godina Aleksandrija gubi svoje do tada vodeće mjesto u film. proizvodnji u korist Kaira; tamo najvrednija djela daju Togo Mizrahi (»Pet tisuća i jedan«, 1931) i Mohamed Karim (»Zeniab«, 1930).

Pojava zv. filma iz dva je razloga mnogo značila za egip. kinematografiju: nij. film s natpisima bio je u zemlji velike nepismenosti zanimljiv samo manjini, a pojava zvuka omogućila je korišćenje diljem musl. svijeta obljubljenih arap. pjesama i plesova; tako se 30-ih godina proizvode mahom glazb. filmovi (film. idoli Egipta tog doba su pjevačica Omm Kalssoum, te pjevači Mohamed Abdel-Wahab i Farid el-Atrash), a tek tu i tamo poneka komedija. Prvi filmovi s upotrebom zvuka bili su »Na mjesečini« (1929) Shoukri Madija i »Tatin sin« (1930) Karima; prvi pak potpuno zv. film bio je »Pjesma srca« (1932) braće Behna, koji je veći uspjeh postigao izvan Egipta pa se otada sva značajnija imena orijentalne glazbe i plesa okupljaju u Kairu da se okoriste rastućom popularnošću novoga medija. Financ. uspjeh glazb. filmova omogućuje izgradnju (1935) prvog potpuno i suvremeno opremljenog studija Misr. Ostali veliki uspjesi tih godina bili su »Kad žena voli« (1933) glumice Assije (koja je kasnije producirala i prve pov. filmove egip. kinematografije), »Dva delegata« (1934) Mizrahija i niz melodrama (po vlastitim kaz. komadima) glumca, dramskog pisca i redatelja Youssefa Wahbyja. Potkraj 30-ih godina komedija postaje sve ambicioznijom (»Samala se ponaša kako valja«, 1938), pa i politički kritičnom (»Lachine«, 1939, zabranjen).

Razdoblje II svj. rata donosi (zbog smanjenog uvoza) rast godišnje proizvodnje filmova (26, god. 1945) i osnivanje sve više producentskih kuća. God. 1940. nastaje prvo realist. djelo egip. kinematografije »Volja« Kamala Selima; ne posustaje ni proizvodnja glazb. filmova i melodrama, a procvat doživljava pov. film (npr. »Antar i Abla«, 1945, Niazi Mustafe); takvim pov. filmom debitira i jedan od najistaknutijih egip. redatelja uopće Salah Abou Seif (»Pustolovine Antara i Able«, 1945).

Period nakon rata obilježen je daljnjim rastom proizvodnje (1945—52, 364 filma; 120 producentskih kuća) i izvoza, ali i kvalitativnim zastojem; napreduje jedino komedija, zahvaljujući prvenstveno redateljima Adwaru Wagdyju, Abbasu Kamelu, Husseinu Fawzyju i Helmiju Rafliju, a film »Svečana večer« (1950) postiže priličan uspjeh i u Parizu.

Abdikacija kralja Faruka 1952. daje egip. filmu novi polet; raste broj realist. djela polit. i soc. tematike, kao i djela prožetih patriotizmom i antikolonijalizmom. Javljaju se mladi i školovani redatelji koji (uglavnom pod utjecajem tal. neorealizma i L. Buñuela) znatno podižu prosječnu kakvoću egip. proizvodnje, kao Gamal Madkour (»Aicha«, 1952), Youssef Shahine (»Nebo pakla«, 1953, debi Omara Sharifa) i spomenuti Abou Seif (»Kobac«, 1950; »Raya i Sekkina«, 1953; »Čudovište«, 1954).

Pojavom filma »Zora Islama« (1970) Abou Seifa javlja se potpuno novi žanr, religiozni film, koji uspješno traje do danas; za egip. kinematografiju novi je i žanr krim. filma, započet djelom »Kuća br. 13« Kamala ash-Skeikha.

Od 60-ih godina nadalje egip. film uspješno razvija sve nabrojene žanrove, sve češće sudjeluje u koprodukcijskim projektima (osobito s Italijom, Francuskom, Vel. Britanijom i SAD), a pritjecanjem novih film. djelatnika svih profila uspješno čuva svoje vodeće mjesto u arapskom, pa i musl. svijetu općenito. Uz veterane Abou Seifa i Shahinea, u novije se vrijeme ističu redatelji Henry Bakarat, Tawfi Salah, Shadi Abdes-Salam, Atef Salem, Ahmed Yahya, Hassan Habez (poznat i kao glumac), Ahmed Yassin i Ahmed El Sabawi; od glumaca su najpopularniji Madiha Yousry i Nagwa Ibrahim, odn. Farid Chawki, Fouad El Mohandes, Adel Imani, Ibrahim Khan i Omar Sharif (koji je polučio svjetsku karijeru i malokad snima u matičnoj kinematografiji), a svojim plodnim doprinosom, osobito u žanrovima relig. i soc. filma, ističe se scenarist Taha Hussein.

LIT.: G. Elcharkawy, Histoire du cinéma dans la RAU, Kairo 1962; M. Khan, An Introduction to the Egyptian Cinema, London 1969; F. El-Mazzaoui, Cinema in the U. A. R., Ministry of Culture, Kairo 1972.