CINÉMATHÈQUE FRANÇAISE, La

CINÉMATHÈQUE FRANÇAISE, La, franc. kinoteka, osnovana u Parizu 9. IX 1936. kao privatna udruga ljudi koji su shvatili da su »filmovi mnogo nepostojaniji od drugih ljudskih proizvoda« i da treba »spriječiti njihovo propadanje«. Potaknut činjenicom da već postoje aktivne kinoteke u Berlinu, New Yorku, Londonu, Amsterdamu i Moskvi, ali ne i u Parizu, okupio se u počasni odbor niz sineasta, među njima Alberto Cavalcanti, René Clair, Jean Dréville, Germaine Dulac, Jacques Feyder, Alexandre Kamenka, Marcel L'Herbier, Léon Mathot, Jean Renoir, Françoise Rosay i Jean Tedesco. Za prvog predsjednika-blagajnika izabran je poslovni čovjek P. A. Harle, administrator časopisa »La Cinématographie Française«, koji je uložio prvih 20 000 franaka za početak rada. Za tajnike su izabrani Henri Langlois i Georges Franju, a za arhivista Jean Mitry. Djelatnost je počela svečanim projekcijama pod nazivom Cercle du Cinéma, i to prikazivanjem filmova G. Mélièsa, É. Cohla, ulomaka klas. filmova Rađanje jedne nacije D. W. Griffitha i Kabinet doktora Caligarija R. Wienea ili filmova koji su se upravo snimali (Obala u magli M. Carnéa). Najveća manifestacija — »Odavanje počasti Muzeju moderne umjetnosti u New Yorku 1938« — bila je retrospektiva am. nijemih filmova iz kolekcije toga Muzeja, a prethodila je osnivanju Međunarodne federacije filmskih arhiva (akr. FIAF). Tom prilikom je u Parizu za prvog predsjednika te ustanove izabran direktor njem. Reichsfilmarchiva F. Hensel, a za gl. tajnika H. Langlois. Ta veza omogućila je Francuskoj kinoteci da u toku njem. okupacije bude smještena u rekviriranim žid. prostorijama u aveniji De Messine, okupacijskom prebivalištu Reichsfilmarchiva u Parizu. Fond filmova (smještenih prije rata u Staračkom domu u Orlyju) od 150 pozitiv-kopija u toku 4 godine okupacije povećao se na oko 3 000 kopija. Zadržavši iste prostorije i poslije rata, Francuska kinoteka nastavlja prikazivačku djelatnost jednom tjedno sve do 1948, kada u novootvorenoj maloj dvorani počinje svakodnevno prikazivati po jedan film, priređujući i male izložbe: »Émile Reynaud« i »Crtani film« (1946), »Sto remek-djela« (1948), »250 eksperimentalnih i avangardnih filmova« (1949); zatim slijede i dva festivala u Antibesu pod nazivom »Filmovi sutrašnjice« (1950. i 1954). Od 1955. Kinoteka je prinuđena napustiti prostorije u aveniji De Messine, no dobiva projekcijsku dvoranu u Nacionalnome pedagoškom institutu u ulici D'Ulm, gdje prikazuje tri projekcije dnevno. Publicitet te djelatnosti je u golemom porastu, a ugled Francuske kinoteke u Francuskoj i svijetu je na vrhuncu. Pošto su Jean Mitry i Georges Franju još ranije, zbog neslaganja s Langloisom, bili prisiljeni napustiti kinoteku, on postaje njenim simbolom i njezinom legendom; sada se već govori o »30 000 filmova koje je spasio od Nijemaca«. Broj naslovâ filmova koje posjeduje Kinoteka povećao se, prema izjavama Langloisa, do 1968. na 80 000. Francuska kinoteka priređuje prikazivanje franc. filmova svuda u svijetu. Legenda o »prvoj i najvećoj Kinoteci svijeta« potiče osnivanje i rad kinotekâ u dr. zemljama (pa i u nas). Međunar. federacija, smještena u prostorijama Kinoteke u Parizu (s Langloisom kao gl. tajnikom), postaje instrument njezine politike. Međutim, sredinom 50-ih godina, porastom broja članova Federacije i napretkom pojedinih nacionalnih kinoteka, zaoštrava se prikriveni sukob u Federaciji između dviju koncepcija kinotekâ; dok Francuska kinoteka forsira samo prikazivačku djelatnost, po brit. koncepciji filmovi se ne samo skupljaju i prikazuju, nego se u prvom redu konzerviraju i osiguraju, a tek onda čine dostupnima javnosti. Poslije sumnjivog požara u Francuskoj kinoteci 1959, kada su navodno-izgorjeli uglavnom filmovi dr. kinotekâ, posuđeni za programe u Parizu (među njima i dva filma jugoslovenske kinoteke), sukob postaje otvoren i nepomirljiv. Nadglasana na kongresu FIAF-a u Stockholmu, Francuska kinoteka napušta Federaciju (pri tome su je slijedile samo još tri kinoteke), te pokušava osnovati novu Federaciju filmskih muzeja. Iako izolirana od dr. kinoteka u svijetu, Francuska kinoteka pojačava svoju djelatnost, pogotovo od časa kada je André Malraux došao na čelo Ministarstva kulture. Otvara se još jedna dvorana Kinoteke u palači Chaillot (1963), a drž. subvencija se znatno povećava (od 1945. do 1968. iznosila je između jedne i pol i dvije milijarde franaka). Međutim, na sve učestalije optužbe da se ne zna na što se taj novac troši, na indikacije da se zaklada filmova ne čuva, A. Malraux 1965. imenuje posebnu komisiju da te optužbe ispita. Budući da komisija tijekom dvije godine nije uspjela doći do podataka, Malraux pokušava imenovati administrativnog direktora u Kinoteci, dok za Langloisa predviđa mjesto umj. direktora. Kinoteka to odbija i poč. 1968. Malraux dekretom smjenjuje Langloisa. Iako je komisija najkompetentnijih teh. stručnjaka publicirala svoj nalaz o lošim uvjetima u kojima se čuva 18 000 kratkometr. i dr. filmova (koje uistinu posjeduje Francuska kinoteka), u burnoj atmosferi 1968, »Afera Francuske kinoteke« (ili »Afera Langlois«) prerasta u prvorazredan polit. skandal. Protiv Malrauxove akcije je gotovo sav tisak u Francuskoj i svijetu. Pred palačom Chaillot organiziraju se demonstracije koje vode J.-L. Godard, F. Truffaut, J. Rouch i C. Chabrol. Poslije tri mjeseca ogorčenih polemika i demonstracija studenata, pod pritiskom franc. i svjetske javnosti, Malraux se povlači, a Langlois se vraća u Francusku kinoteku kojoj se, međutim, uskraćuje drž. subvencija. Djelatnost se nastavlja, ali samo u nacionalnim okvirima: Kinoteka je usamljena, jer su se i one kinoteke, koje su 1960. napustile Međunarodnu federaciju zajedno s njom, vratile u članstvo FIAF-a. Langlois umire u siječnju 1977. i time prestaje sva značajna djelatnost Francuske kinoteke; njegovo mjesto ostaje ispražnjeno. Anonimno i rutinski, Kinoteka nastavlja prikazivačku djelatnost.