CHAPLIN, Charlie

CHAPLIN, Charlie (pr. ime Charles Spencer Chaplin), am. filmski glumac, redatelj, scenarist, producent i kompozitor engl. podrijetla (London, 16. IV 1889 — Casier-sur-Vevey, 26. XII 1977). Otac → Geraldine Ch. Dijete bračnog para pjevačâ-zabavljačâ, imao je teško djetinjstvo. Prvi put je na sceni nastupio u četvrtoj godini, kada mu je majka izgubila glas usred nastupa na pozornici. Od tada on i njegov polubrat Sydney izdržavaju sebe i bolesnu majku pjevajući i plešući na ulici, pošto je otac napustio obitelj kada je Charlieju bilo godinu dana. S osam godina primljen je u profesionalnu dječju varijetetsku trupu The Eight Lancashire Lads koja je nastupala po predgrađima Londona i u provinciji. Od svoje devete do dvanaeste godine radio je kao prodavač cvijeća, trčkaralo u radnji, recepcionist kod liječnika i puhač stakla, izrađivao je igračke i radio kao drvodjelac, a istovremeno je učio plesati te vježbao akrobatiku i žonglerstvo. U dvanaestoj godini dobiva prvu vodviljsku ulogu u kratkom komadu Jim, Cockneyjeva ljubav i prvu pozitivnu kaz. kritiku koja mu je proricala veliku budućnost. Poslije četiri godine nastupanja bez većih rezultata i deset mjeseci bez posla, uz pomoć polubrata Sydneyja 1906. konačno dobiva angažman u jednoj od 30 trupa Freda Karnoa, gdje je zapažen njegov talent komičara, posebno na turnejama u Parizu (1909) i na dva gostovanja u SAD (1910. i 1912). Na drugoj turneji zapazio ga je Mack Sennett i ponudio mu angažman u kompaniji Keystone uz honorar od 150 dolara tjedno. Ch. krajem 1913. napušta Karnoa i od 1914. postaje film. glumac obavezan da u toj godini snimi 35 filmova. Prvi film, Kruh svagdašnji H. »Pathé« Lehrmana, u kojem je nastupio kao epizodist, pokazivao je svu Chaplinovu nesnalažljivost u novom mediju. Formiran kao evr. vodviljski glumac, nije se uspijevao uklopiti u »luckastost« Sennettovih burleski, što je predstavljalo razočaranje za obojicu. Tek se u idućim filmovima, u kojima je bio i scenarist i glumac, a režirao ih zajedno s Mabel Normand, naslućuje nešto od one originalnosti koju će Ch. kasnije ugraditi u svoje djelo. Svoj image — cilindar, štap, iznošeno gospodsko odijelo, karakteristični brkovi i hod, lažna ležernost u ophođenju — počinje stvarati u svome drugom filmu Trke dječjih automobila u mjestu Venice (1914) H. »Pathé« Lehrmana. Iako ga je Sennett pokušao zadržati, Chaplin napušta Keystone i 1915. potpisuje ugovor s produkcijom Essanay; za potpis tog ugovora dobiva 10 000 dolara uz tjednu plaću od 1250 dolara. U Essanayu počinje surađivati sa svojim stalnim snimateljem (do 1947) R. H. Totherohom; iste godine, umjesto M. Normand, pronalazi svoju najčešću partnericu do 1923, Ednu Purviance; tu već snima i svoje prvo značajno ostvarenje, film Skitnica (The Tramp, 1915). Iako mu je plaća, zbog ogromnog uspjeha njegovih filmova, bila podignuta na 5000 dolara tjedno, Ch. napušta Essanay da bi prešao u Mutual — ne samo zbog ogromnog povećanja honorara (10 000 dolara tjedno, 150 000 dolara za potpis ugovora), već i zbog obveze da snimi samo 12 filmova godišnje (do 15 min), što mu je pružalo mogućnost da se posveti usavršavanju vlastite tehnike komičnoga. Za novu produkciju, Ch. je snimio neke od svojih antologijskih kratkometr. filmova: Grof (The Count, 1916), Mirna ulica (Easy Street, 1917), U banji (The Cure, 1917), Pustolov (The Adventurer, 1917) i Useljenik (The Immigrant, 1917). Ovaj posljednji, koji označava Chaplinov prijelaz od »čiste komike« ka sociokritičkim temama, izazvao je i prve sumnje konzervativnog dijela am. društva u Chaplinovu »lojalnost«. Poslije predbacivanja što odbija primiti am. državljanstvo i nakon ulaska Amerike u rat 1917, kada se Ch. prijavio kao dobrovoljac u vojsku te bio proglašen fizički nesposobnim, povedena je kampanja koja je dovodila u pitanje njegov patriotizam. God. 1918. potpisuje s produkcijom First National Exhibitor's Circuit prvi milijunski ugovor u povijesti Hollywooda (1 200 000 dolara) za 8 dvočinki (do 30 min) koje će proizvesti njegovo poduzeće, Charles Chaplin Film Company, u svojim ateljeima na Sunset Boulevardu u Hollywoodu. Novu seriju otpočeo je s tri poetska filma od kojih prvi govori o bijedi (Pasji život — A Dog's Life, 1918), drugi ismijava rat i militarizam (O desno rame — Shoulder Arms, 1918), a treći o bijegu iz teškoća svakodnevnog života u snove (Idila u polju — Sunnyside, 1919). U međuvremenu je snimio kratki propagandni film za kupovinu ratnih obveznica (Obveznica — The Bond, 1918) i oženio se šesnaestogodišnjom statisticom Mildred Harris. Iako mu je 1919. umrlo prvo dijete odmah po porodu, Ch. te godine snima jedan od svojih najboljih i najveselijih filmova u dva čina: Dan zadovoljstva (A Day's Pleasure, 1919). Iste godine zajedno sa D. Fairbanksom, M. Pickford i D. W. Griffithom osniva kompaniju United Artists, režira svoj prvi cjelovečernji film Mališan (The Kid, 1921), više melodramu no komediju, o skitnici (Chaplin) koji se brine o napuštenom dječaku, podnosi s njim teškoće siromaštva, i kojeg mu na kraju odvode roditelji; taj film, u kojem Chaplin dijeli gl. ulogu s »malim Charliejem« (jednom od prvih dječjih zvijezda svjetskoga filma, Jackiejem Cooganom), očigledno je bio inspiriran Chaplinovim tužnim djetinjstvom. Završetak snimanja poklapa se s brakorazvodnom parnicom, i Chaplin je prinuđen da bježi u državu Utah da mu ženini advokati ne bi oduzeli negative upravo snimljenog filma u ime tražene alimentacije. Kampanja protiv njegove »nemoralnosti« stišava se tek poslije ogromnog uspjeha filma 1921, kad kreće na trijumfalnu evr. turneju, o kojoj je napisao beznačajnu knjigu Moje putovanje u inozemstvo (My Trip Abroad). Poslije dva srednjemetr. filma, Visoko društvo (The Idle Class, 1921) i Hodočasnik (The Pilgrim, 1922), o bjeguncu iz zatvora Sing-Sing koji se izdaje za pastora, počinje snimanje svoga jedinog filma-melodrame, u kojem se pojavljuje samo u jednoj epizodnoj ulozi: Parižanka (A Woman of Paris, 1923), o provincijalki u Parizu, u tradicijama franc. sentimentalne književnosti. Ovaj »najmisteriozniji Chaplinov film« bio je i prvi njegov komerc. neuspjeh, iako ga je kritika ocijenila kao remek-djelo pov. značaja: »Prvi put doživljavamo na filmu ne marionete s friziranim dušama, crno-bijele, već prave ljude« (R. Clair, 1924). U punom naponu stvaralačke snage Ch. 1924. otpočinje snimanje Potjere za zlatom (The Gold Rush, 1925) i ženi se šesnaestogodišnjom Litom Grey, koja će mu roditi dva sina i dovesti ga na rub moralne i materijalne propasti. Potjera za zlatom, jedan od najpopularnijih filmova svih vremena, tragikomedija s radnjom iz razdoblja »zlatne groznice« na Aljaski 1898, s Chaplinom kao tragačem za zlatom, predstavlja izvanredan spoj komičnih, romantično-sentimentalnih, pustolovnih, pa i fantastičnih komponenti; taj film, jednoglasno ocijenjen kao najviši domet film. umjetnosti, izaziva opće oduševljenje kritike i publike, a o Chaplinu se od tog časa govori kao o geniju. Slijedeće, 1926. godine počinje snimati Cirkus (The Circus, 1928), a Lita Grey podnosi zahtjev za razvod braka optužujući ga za seksualne nastranosti i zapuštanje obitelji. Brakorazvodnu parnicu prati bučna kampanja konzervativne am. štampe protiv Chaplina i vatrena podrška koju mu pružaju am. liberalna javnost i franc. nadrealisti. Tek pošto je okončan proces razvodom, uz odštetu od 2 000 000 dolara, poč. 1928. mogao se prikazati Cirkus; za taj film, s radnjom u svijetu cirkusa, ambijenta koji u njemu dobiva vrijednost metafore za svijet u cjelini, Ch. je nagrađen specijalnim Oscarom »za svestranost i genijalnost u pisanju scenarija, glumi, režiji i produkciji«. Ne primjećujući pojavu zv. filma, Chaplin te godine započinje rad na novom, nij. filmu Svjetla velegrada. Iako je još 1930. izjavio da »nikada neće progovoriti o svojim filmovima«, na premijeri Svjetla velegrada (City Lights, 1931) publici je predstavljeno djelo praćeno glazbom koju je komponirao Chaplin, šumovima i s malo, vrlo značajnog dijaloga. I ovim filmom, prividno melodramatskom, a zapravo duboko društvenokritičnom pričom o skitnici koji se brine o slijepoj djevojci i u nju zaljubljuje, Ch. je potvrdio ugled »najvećega dramskog autora našeg vremena« (R. Clair). Poslije premijere filma, premoren, Ch. kreće na novu evr. turneju, kada ga u Berlinu nacionalsocijal. tisak dočekuje kao »Čifuta« i »plagijatora«. Tek 1933, poslije poznanstva i braka s Paulette Goddard, počinje pripreme za zv. film Moderna vremena (Modern Times, 1936), koji snima više od dvije godine. Ovaj film sa snažno naglašenom soc. notom, nastao iz Chaplinovog zanimanja za problem nezaposlenosti, istaknut i po svojoj oštroj satiri na dehumanizirane uvjete rada (čuvene sekvence rada na tekućoj vrpci), poslije premijere 1936, iako primljen od publike s nesmanjenim entuzijazmom, doživio je različite kritike; dok su konzervativci tvrdili da je to »sovjetski film«, drugi su isticali značajno sazrijevanje Chaplinovih pogleda na društv. problematiku. Sâm Ch. je izjavio »da mu je jedini cilj bio da zabavi publiku« i da »film ni u kom slučaju nema politički karakter«. U međuvremenu njem. filmsko poduzeće Tobis-Film je podnijelo sudu tužbu zbog plagijata, navodeći kao uzor film Dajte nam slobodu, koji je R. Clair u njihovoj produkciji snimio 1931; optužba nacističkog poduzeća odbačena je, pošto je Clair podržao Chaplina izjavivši »da bi mu bila čast ako je tom remek-djelu nešto pridonio«. U to vrijeme Ch. razmatra razne projekte: film o Švejku, Hamletu ili Kristu, zatim film o Napoleonu u režiji J. Renoira s Gretom Garbo kao partnericom, ali pritisnut događajima u svijetu, 1938. započinje rad na scenariju Velikog diktatora (The Great Dictator, 1940). Dva dana po izbijanju II svj. rata otpočelo je snimanje tog filma praćeno snažnom kampanjom protiv Chaplina u prohitlerovskome Hearstovu tisku. Poslije »s najvećom nadom očekivane premijere u povijesti filma« viđen je i oduševljeno pozdravljen »ne, možda, najbolji Chaplinov film, ali najvažniji od svih koji su snimljeni« (po mišljenju kritike), a Ch. na prijemu u Bijeloj kući kod predsjednika Roosevelta za uzvanike uživo ponavlja završni govor iz filma. Senat je obrazovao potkomitet za ispitivanje niza filmova pod sumnjom da su u službi ratnohuškaške propagande što se u prvom redu odnosilo upravo na Velikog diktatora, priču o malim ljudima kao žrtvama politike i rata, ujedno nedvosmislenu parodiju Hitlera i Mussolinija. Istraga je obustavljena njem. objavom rata SAD (1941). Pošto se rastao od Paulette Goddard (protagonistice Modernih vremena i Velikog diktatora) i jedno vrijeme aktivno angažirao u Američkom komitetu za pomoć Rusiji, Ch. se ponovno upušta u ljubavnu aferu s dvadesetdvogodišnjom Joan Barry i dospijeva pred sud pod dvostrukom optužbom: da ju je odveo »u drugu saveznu državu da bi s njom spavao« (tzv. Mann-Act) i »da je otac njenog djeteta«. Oslobođen od prve optužbe — proglašen je krivim za drugu. Tek što je proces okončan, dok se još skandal u štampi nije stišao, izbija novi. Uz javne proteste i protivljenje slavnoga am. dramskog pisca — dobitnika Nobelove nagrade E. O'Neilla, pedesetčetvorogodišnji Chaplin se 1943. ženi njegovom osamnaestogodišnjom kćerkom Oonom. Poslije dvije godine snimanja, premijera Gospodina Verdouxa (Monsieur Verdoux — A Comedy of Murder, 1947), crnohumornog filma u kojem tumači lik masovnog ubojice ženâ, parodije Modrobradog, poklapa se sa osnivanjem McCarthyjeva Komiteta za antiameričku djelatnost. Odbijajući kao brit. državljanin da se odazove pozivima na saslušanje, Ch. doživljava najteže napade na svoje djelo i svoju ličnost. U tim danima »lova na vještice« 1951/52. snima svoj posljednji am. film. Svjetla pozornice (Limelight), patetično djelo s autobiografskim elementima, svojevrsni hommage nij. komediji (jedan od glumaca je i B. Keaton), rasprodaje svoje studije i dionice United Artistsa i s obitelji odlazi u Englesku. Vrhovni javni pravobranitelj SAD zabranjuje mu povratak, pa je premijera filma održana u Londonu u prisustvu kraljevske porodice (1952). Slijedeće godine Ch. kupuje imanje u Veveyju u Švicarskoj, gdje se trajno nastanjuje. Tek 1956. počinje snimanje filma — obračuna s Amerikom Kralj u New Yorku (A King in New York, 1957), za koji će njegovi neprijatelji poslije premijere u Londonu 1957. sa zadovoljstvom konstatirati da od njegove veličine nije ostalo »ništa ili vrlo malo«. Od 1959. do 1964. piše svoju autobiografiju (Moja autobiografija — My Autobiography, prev.), a 1966. počinje snimanje svoga posljednjeg filma Grofica iz Hong Konga (The Countess from Hong Kong, 1967) sa S. Loren i M. Brandom u gl. ulogama, dok je sebi (kao u Parižanki) namijenio beznačajnu epizodu konobara; ta romant. ljubavna priča doživjela je pravi financ. krah i negativne kritike koje su isticale da je rađena »bez inspiracije« i da je staromodna. U promijenjenoj polit. klimi Amerika ga 1972. poziva da primi drugog Oscara za ukupno djelo, a 1975. brit. kraljica mu dodjeljuje počasno plemstvo (Sir), nakon Legije časti dodijeljene u Francuskoj. Preplašen financ. neuspjesima svojih posljednjih filmova, rasprodaje prava na ranija djela. Umire 1977, a njegov leš ukraden je iz grobnice u Veveyu i vraćen tek poslije isplaćene ucjene.

»Jedini genij filma« (G. B. Shaw) kao da i nije pripadao filmu u griffithovskom smislu ove riječi. Podređujući film svojoj glumi, izvanredno sugestivne mimike i gestikulacije, sjajan imitator, akrobatskih sposobnosti, majstor razrade gega (kojom oplemenjuje, »unosi dušu« u mehaniku → slapsticka), širokog raspona dočaravanja emocija (jednako ekspresivan u rasponu od sreće do očajanja), stvorio je najindividualiziraniji lik nij. filma — famoznog Charlota, lumpenproletera koji u sebi sjedinjuje nedužni prakticizam Sancha Panze i idealizam Don Quijotea. Proistekao iz music-halla i pantomime, uvijek je ostao vjeran tom načinu izražavanja. Pojavivši se na filmu u trenutku kad je umirala sennettovska burleska i komedija smijeha radi smijeha, kada se svijet približavao velikoj ekon. krizi, Ch. je shvatio da obraćati se publici u prvom redu znači obraćati se siromašnima, poniženima i uvrijeđenima koji (po njemu) sačinjavaju »devet desetina auditorija«, a »u duši zavide bogatstvu one jedne desetine«. Čitava »mehanika smiješnog« kod njega zasnovana je na tom kontrastu, »na borbi između bogatoga i siromašnoga, sretnoga i nesretnoga, velikoga i jakoga, te slaboga i bijednoga«, i zbog toga je, u liku Charlota, uvijek »pokušavao da svoju slabost što više naglasi: spuštanjem ramena, pravljenjem tužna lica, hodom uplašena čovjeka«. Iako ove definicije potiču od sâmog Chaplina i možda mogu objasniti oduševljenje njegovim filmovima kod najšire publike, mnogo je teže objasniti nepodijeljeno divljenje koje su mu iskazivali najveći umovi i umjetnici tog vremena: A. Einstein, P. Picasso, G. B. Shaw, Th. Mann, A. Gide, A. Breton i B. Brecht. Izraslo, očito, iz jednog novog vremena s početka ovog stoljeća — razdoblja indus. civilizacije, Chaplinovo film. djelo je prezrenoj »zabavi za robove« (G. Duhamel) stvorilo ugled, čast i prestiž umjetnosti. Zato je možda razumljivo što se nove generacije odgojene u duhu audiovizualne kulture u osvitu XXI st. kritički odnose prema Chaplinu, kome odriču vizualnu kulturu i zamjeraju »plačljivu sentimentalnost«; ako su u pravu kad tvrde da njegovo djelo ne pripada filmu, jer se služio nefilm., kazališno-pantomimskim načinom izražavanja, onda valja konstatirati da se još jednom dokazalo da je za ličnost njegovog formata jedan medij bio suviše uzak.

Na prvom FEST-u 1971. odlikovan je Ordenom jugoslavenske zastave sa zlatnom zvijezdom.

I druge dvije njegove kćeri Victoria Chaplin i Josephine Chaplin okušale su se kao film. glumice.

Ostali kratkometr. filmovi (kao glumac) — 1914: Mabeline neobične nevolje (H. »Pathé« Lehrman); Između dva pljuska (H. »Pathé« Lehrman); Momak filma (M. Sennett); Zamršeni tango (M. Sennett); Njegova omiljena zabava (M. Sennett i G. Nichols); Okrutna ljubav (M. Sennett); Najbolji stanar (M. Sennett); Mabel za volanom (M. Sennett i M. Normand); Dvadeset minuta ljubavi (M. Sennett); Nokaut (M. Sennett); Tillina razorena romansa (M. Sennett, cjelovečernji).

Ostali kratkometr. filmovi (kao redatelj, scenarist i glumac) — 1914: Zatečen u kabareu (Caught in a Cabaret, suredatelj sa M. Normand); Zatečen na kiši (Caught in the Rain); Naporan dan (A Busy Day); Kobna palica (The Fatal Mallet); Njezin prijatelj razbojnik (Her Friend the Bandit); Mabelin naporni dan (Mabel's Busy Day); Mabelin bračni život (Mabel's Married Life, suredatelj sa M. Normand); Plin smijavac (Laughing Gas); Rekviziter (The Property Man); Tip u točionici (The Face on the Barroom Floor); Razonoda (Recreation); Maskirani Charlie (The Masquerader); Njegovo novo zanimanje (His New Profession); Izgrednici (The Rounders); Novi vratar (The New Janitor); Ljubavne boli (Those Love Pangs); Lova i dinamit (Dough and Dynamite); Hladnokrvni (Gentlemen of Nerve); Njegova glazbena karijera (His Musical Career); Ugovoreno mjesto (His Trysting Place); Upoznavanje (Getting Acquainted); Njegova pretpovijesna prošlost (His Prehistoric Past); 1915: Njegov novi posao (His New Job); Noćni izlazak (A Night Out); Željezni šampion (The Champion); U parku (In the Park); Vjenčanje na brzu ruku (The Jitney Elopement); Na morskoj obali (By the Sea); Rad (Work); Žena (A Woman); Banka (The Bank); Mornar na silu (Shanghaied); Noć na predstavi (A Night in the Show); Carmen; 1916: Pozornik (Police); Robna kuća (The Floorwalker); Vatrogasac (The Fireman); Lutalica (The Vagabond); Jedan poslije ponoći (One A. M.); Zalagaonica (The Pawnshop); Iza ekrana (Behind the Screen); Koturanje (The Rink); 1918: Trostruka neprilika (Triple Trouble, kompilacija neupotrebljenih materijala); 1922. Dan isplate (Pay Day).

LIT.: W. M. Hannon, The Photodrama: Its Place Among the Fine Arts, New Orleans 1915; L. Reed, The Chronicles of Charlie Chaplin, London 1917; I. Goll, La Chapliniade ou Charlot poète, Paris 1919; E. Codd, Charlie Chaplin's Methods, London 1920; L. Delluc, Charlot, Paris 1921; V. Šklovski, Čarli Čaplin, Leningrad 1925; R. Florey, Charlie Chaplin, Paris 1927; H. Paulaille, Charles Chaplin, Paris 1927; M. Tak, Charlie Chaplin, Amsterdam 1928; K. Jankowski, Chapliniada, Warszawa 1928; E. Alban, Charlie Chaplin film konstans mästare, Stockoholm 1928; R. Eddy, Charles Chaplin, hans liv og levned, København 1928; S. Aguilar, El Genio del séptimo arte: apología de Chaplin, Madrid 1930; W. D. Bowman, Charlie Chaplin: His Life and Art, New York 1931; A. Hollriegel, Charlie Chaplin, Lichter der Grosstadt, Wien 1931; E. Piceni, Ghirlanda per Chaplin, Milano 1932; Th. Burke, City of Encounters, London 1932; A. Vieira Pinto, Chaplin, a vida e a autra verdade, Oporto 1933.; I. V. Sokolov, Čarli Čaplin, Moskva 1938; G. von Ulm, Charlie Chaplin: King of Tragedy, Caldwell 1940; M. Villegas López, Charlie Chaplin el Genio del cine, Buenos Aires 1943; Th. Huff, An Index to the Films of Charlie Chaplin, London 1945 (revidirano izdanje: The Early Work of Charles Chaplin, London 1961); P. Tyler, Chaplin: Last of the Clowns, New York 1947; A. Lejtes, Talenat i pogled na svet: K pitanju o tvoračkom putu Čarla Čaplina (prijevod s ruskog), Beograd 1948; P. Ataševa/Š. Ahuškov (urednici), Chaplin, Charles Spencer: članci, rasprave i dokumenti (prijevod s ruskog), Zagreb 1949; P. Cotes/Th. Niklaus, The Little Fellow: The Life and Work of Charles S. Chaplin, London 1951/New York 1965; Th. Huff, Charlie Chaplin, New York 1951; R. Payne, The Great Charlie, London 1952; M. Bessy/R. Florey, Monsieur Chaplin, Paris 1953; R. J. Minnèy, Chaplin: The Immortal Tramp, London 1954; L. Viazzi, Chaplin e la critica, Bari 1955; P. Leprohon, Charles Chaplin, Paris 1957; J. Mitry, Charlot et la fabulation chaplinesque, Paris 1957; G. Sadoul, Vie de Charlot: ses films et son temps (prev.), Paris 1957; G. Avenarius, Čarlz Spenser Čaplin: Očerk rannego perioda tvorčestva, Moskva 1959; A. Kukarkin, Čarlz Spenser Čaplin, Moskva 1960; F. Kosmač, O Chaplinu, Ljubljana 1963; J. Brož, Věčni tulák Charlie, Praha 1964; Ch. Boost, Chaplin, Den Haag 1964; G. D. McDonald/M. Conway/M. Ricci (urednici), The Films of Charlie Chaplin, New York 1965; M. Martin, Charles Chaplin, Paris 1966; D. W. McCaffrey, Four Great Comedians: Chaplin, Lloyd, Keaton, Langdon, New York 1968; I. Quigly, Charlie Chaplin: Early Comedies, London/New York 1968; D. W. McCaffrey (urednik), Focus on Chaplin, Englewood Cliffs 1971; J. Mitry, Tout Chaplin, Paris 1972; D. Gifford, Chaplin, London 1974; R. Manvell, Chaplin, Boston 1974; R. Sobel/D. Francis, Chaplin: Genesis of a Clown, London 1977; H. Alsina Thevenet, Chaplin, Barcelona 1977; J. McCabe, Charlie Chaplin, London 1978; G. Oldrini, Il realismo di Chaplin, Roma 1981.