CACOYANNIS, Michael

CACOYANNIS, Michael, (pr. ime Mihális Kakogiannis), grč. redatelj i scenarist (Limassol, Cipar, 11. VI 1922). Studirao pravo u Londonu, gdje ga zatječe II svj. rat. Boravak u Vel. Britaniji koristi da stekne što bogatija iskustva; angažira se kao autor emisija BBC-ja namijenjenih Grčkoj; okušava se u glumi, piše scenarije i pohađa tečaj režije u školi pri kazalištu Old Vic; u tom kazalištu 1946. debitira kao glumac. Od 1951. bezuspješno je tražio producente iz Vel. Britanije ili SAD koji bi se prihvatili realizacije njegovih projekata. Ostavši bez sredstava, odlučio se vratiti u Grčku, gdje započinje uspješnu karijeru. Za vrijeme pukovničke diktature privremeno je napustio zemlju.

Prvi igr. film, Buđenje nedjeljom (Kyriakapiko xypnima, 1953), i pored važnosti koja mu je pripisana za razvitak novoga grč. filma, više je nagovještaj buduće umj. razine njegovih djela. Njegov stil, građen na sprezi duha antike i prizora iz suvremenoga mediteranskog života, dobit će pun izraz tek u Stelli (1955), koja je nagrađena nagradom kritike u Cannesu i am. Golden Globeom; međunar. pozornost, na koju je naišla ta dirljiva priča o kabaretskoj pjevačici (gl. uloga: M. Mercouri), neće biti uskraćena ni melodrami Djevojka u crnom (To koritsi me ta mavra, 1956).

Uskoro su, međutim, pohvale postale uzdržljivije. Cacoyannisu se zamjeralo da pravi ustupke melodramatskom ukusu i da spontanost pripovijedanja, kojom su se odlikovali njegovi prvi filmovi, zamjenjuje moralizatorstvom. Nepovoljne će reakcije izazvati Posljednja laž (To telefteo psema, 1958), a zatim, sve oštrije, filmovi za strane producente, npr. Rasipnik (The Wastrel, 1960), kojima se, ne bez razloga, prigovaralo da su podvrgnuti autorovoj želji da pridobije am. publiku.

Dvije godine kasnije ekranizirao je s velikim uspjehom Euripidovu Elektru (Electra, 1962), o čemu svjedoče i mnogobrojne nagrade u Grčkoj i inozemstvu; djelo se i danas ubraja u skupinu najizvornijih film. ekranizacija antičkih tragedija. Sličan postupak stilizacije ponovio je i ekranizacijama dr. dviju Euripidovih tragedija, Trojanke (Troadhes, 1971) i Ifigenija (Ifighenia en Avlidhi, 1977).

Velik uspjeh u kritike i publike postigao je filmom Grk Zorba (Zorba the Greek, 1964), rađenim za strane producente; ekranizacija suvremenog romana N. Kazantzakisa utemeljena je na transpoziciji mita dionizijske radosti u sužene okvire suvremenoga grč. sela; velik uspjeh kod inozemne publike film je postigao i zbog svojih folklornih elemenata (glazba M. Theodorakisa) te zbog zanimljivog odnosa dvaju protagonista — civiliziranog stranca (A. Bates) i mudroga, prirodnoga grč. seljaka (A. Quinn). — Do pojave Th. Angelopoulosa, C. je bio jedini grč. redatelj međunar. ugleda.

Ostali filmovi: Eroica (1960); Dan kad su ribe . . . (The Day the Fish Came Out, 1967); Attila 74 (1976, dokumentarni).