BRESSON, Robert

BRESSON, Robert, franc. redatelj (Bromont-Lamothe, 25. IX 1907). Diplomirao književnost i filozofiju; najprije se neko vrijeme bavio slikarstvom. Prvi film, kratkometražne Javne poslove (Les affaires publiques), realizirao je 1934; kopije tog filma više ne postoje; tvrdi se da je to satirička komedija režirana u stilu ondašnjih filmova R. Claira. Prije II svj. rata koscenarist je u dva filma, a i asistent R. Claira u jednome, zbog izbijanja rata nedovršenom filmu. U poč. rata 18 mjeseci je u zatvoru kao ratni zarobljenik. Obuzetost moralno-filoz. i relig. problematikom (»jansenist franc, filma«) i karakteristične stilske osobine iskazuje već prvim igr. filmom Anđeli grijeha (Les anges du péché, 1943, po scenariju J. Giraudouxa); zločin žene koja je ubila ljubavnika i pokušaj njezina iskupljenja u samostanu izvanjski su okvir priče; scenografski ogoljeni kadrovi, strogo osmišljeni pokreti kamere te asketizam stila u srazmjeru su sa strogošću ispitivanja relig. i psihol. stanja. Njegov drugi film Dame iz Bulonjske šume (Les dames du Bois de Boulogne, 1945), ujedno i posljednji s profesionalnim glumcima, građen je na Diderotovu romanu Jacques fatalist; nastrani sadržaj osvete nad ljubavnikom, kojega bivša ljubavnica vezuje za prostitutku (scenarist J. Cocteau), apstrahiranjem neposrednoga društv. konteksta i ogoljen do simbola, omogućuje Bressonu osobitu stilizaciju u razradbi psihol. stanja, na način »dijalektike apstraktnoga i konkretnoga« (A. Bazin). Film Dnevnik seoskog svećenika (Le journal d'un curé de campagne, 1950, prema romanu G. Bernanosa) oblikovan je u prvom licu putem unutrašnjeg monologa protagonista; tako svećenikovo sagledavanje događaja postaje više odrazom nekog zbivanja no sâmo zbivanje; svoj film. jezik B. ovdje temelji na »recipročnom odnosu ekspresijâ geste, igre fizionomija, izoliranih scena, krajolika« (A. Béguin). Njegove stilske odlike osobito snažno dolaze do izražaja u filmu Osuđenik na smrt je pobjegao (Un condamné à mort c'est échappé, 1956), snimljenom prema istinitoj priči iz pokreta otpora 1943, u kojem se radnja zbiva gotovo isključivo unutar zidova male zatvorske ćelije, a dijalog je sveden na minimum (ponovno dominira unutarnji monolog), također i šumovi (međutim, vrlo pomno odabrani i krajnje sugestivnoga djelovanja), konačno, i mimika i gestikulacija junaka (koji nema s kim komunicirati). Isto vrijedi i za film Džepar (Pickpocket, 1959); u njemu, red. minucioznost se temelji na preciznosti razradbe čina krađe, koji djeluje dokumentaristički autentično (u detaljima se stvara upravo spektakularan »svijet ruku«, toga gl. oruđa kradljivaca); taj film, inspiriran Zločinom i kaznom Dostojevskoga, pokazuje zadivljujuću sposobnost identifikacije red. postupka i ritma s neobičnom strašću gl. junaka-kradljivca. U ta dva filma ujedno se učvršćuje Bressonova sklonost naturščicima, a škrti dijalog još se više skučuje u korist prirodnih šumova. Kad se Bresson prihvatio snimanja filma o Ivani Orleanskoj, na tu temu već je postojalo 9 filmova, pa se nužno nameću usporedbe, posebno s najznačajnijim — Dreyerovim. Bressonovo Suđenje Ivani Orleanskoj (Le procès de Jeanne d'Arc, 1962) zasnovano je na autentičnom dijalogu između Ivane i sudaca; njezina nadmoć nad sucima i presudom (dojmljiva scena izvršenja smrtne kazne), te osjećaji straha i relig. smirenja iskazuju se na licu, snažno suprotstavljeni ogoljeloj pozadini. U sljedećim filmovima Baltazar (Au hasard Balthazar, 1966) i Mouchette (1967) donekle proširuju teme i postupke; u prvom je protagonist magarac (iz naslova), kao svjedok odnosa među ljudima, čime B. u praksi pokušava dokazati svoje eksplicitne tvrdnje o jalovosti psihol. razradbe likova putem glum. izražavanja licem i pokretima, a ujedno daje i turoban komentar o ljudskoj sudbini: svjedok ljudske nesreće ne može bližnjima pomoći, to uvijek čini čovjek sâm; u drugom, protagonistica je djevojka-žrtva, sve se zbiva u grubom seoskom ambijentu, film obiluje izravnim osobnim sukobima, prikazima pohlepe i zloće, pijanstva i okrutnosti prema ljudima. U iduća dva filma, Nježna žena (Une femme douce, 1968), minucioznom opisu životnih okolnosti koje jednu osjećajnu ženu postupno dovode do samoubojstva, i Četiri noći jednog sanjara (Quatre nuits d'un rêveur, 1971), kojega je protagonistica životom razočarana žena, nastalim prema Dostojevskom — njegovoj trajnoj inspiraciji, B. ostaje dosljedan svome strogom stilu, iako ponešto gubi raniju snagu. To je manje vidljivo u njegovom daljnjem filmu, Lancelot Jezerski (Lancelot du Lac, 1974), stilski primjerenom uživljavanju u srednjovjekovlje — prema legendi o ljubavi viteza Lancelota i kraljice Ginevre.

B. je tvorac djela dosljedna svjetonazora, tematike i stila. Njegovi filmovi, polazeći od okvirnih kat. zasada, prikazuju izdvojenoga i usamljenog pojedinca osuđenog na patnju, izloženog sudbini, ali uvijek s prisutnom nadom u konačno iskupljenje. Ako sâm junak svojom radnjom i ne prevlada krizno stanje u kojem se nalazi, onda to čini autor u svome red. odnosu prema građi. Također, i radnja Bressonovih filmova zbiva se u prošlosti ili samo s rubnim odrazom prema suvremenom društv. kontekstu, ali, unatoč tome, njegov opus nepatvorena humanističkog angažmana u cjelini svjedoči o duhovnim krizama Francuske nakon II svj. rata.

Bressonov izbor junakâ i životnog okoliša, posebno njegov istaknuti moralizam, u skladu su s red. stilom kojeg kritika često naziva asketskim (nasuprot tzv. baroknom). Fabula njegovih filmova lišena je bogatijeg zapleta, u njezinoj razradbi B. se gotovo isključivo oslanja na praćenje sudbine junaka (izbjegavajući paralelnu radnju), koja se najčešće zbiva u skučenom i zatvorenom prostoru, čime se povećava usredotočenje na junaka i stvara osjećaj tjeskobe; tempo odvijanja događaja prilično je spor. U uporabi retorički najizričitijih film. izražajnih sredstava B. je krajnje suzdržan i ekonomičan, glum. izražajnost (kao deklarirani protivnik psihologiziranja glumom) očevidno obuzdava. Zbog toga, takva suzdržanost i odmjerenost ostavljaju dojam cerebralnosti i hladnoće u doživljaju. Bressonovo jedinstveno uvjerenje i stvaralačko opredjeljenje uzrokom su i njegova zasebnog položaja u kinematografiji; s jedne strane, njegovi filmovi nisu osobito popularni, pa se stalno suočava s komerc. teškoćama, a s druge, nezavisno o prihvaćanju njegovih pogleda, kritika štuje njegovu predanost svome osobenom svjetonazoru i gotovo nepodijeljeno ga smatra jednim od najizvornijih stilista svjetskoga filma.

U svome krajnje lapidarnom stilu B. je publicirao Bilješke o kinematografu (Notes sur le cinématographe, 1975).

Ostali filmovi: Đavao, možda (Le Diable, probablement, 1977); Novac (L'argent, 1983).

LIT.: H. Agel, Robert Bresson, Bruxelles 1957; M. Estève, Robert Bresson, Paris 1962; I. Cameron, The Films of Robert Bresson, London 1969.