BONDARČUK, Sergej Fjodorovič

BONDARČUK, Sergej Fjodorovič, sovj. glumac i redatelj (Belozersk, 25. IX 1920). Ukrajinac. Već kao dječak glumi u poluprofesionalnim kaz. grupama, da bi sa 17 godina upisao dramsku školu u Rostovu, u kojoj upoznaje glum. metodu Stanislavskoga. U toku II svj. rata glumi na frontovskim pozornicama kazališta Crvene armije, a nakon demobilizacije pohađa glum. odsjek moskovskog VGIK-a u klasi S. A. Gerasimova. Diplomirao 1948; iste ga godine publika upoznaje u Gerasimovljevoj Mladoj gardi, u kojoj igra znatno stariju osobu — vođu mladih boraca protiv okupatora. Zahvaljujući autoritativnoj pojavi i širokome glum. rasponu, B. se vrlo brzo nametnuo kao jedan od vodećih sovj. glumaca, kako ulogama u patriotskim biografijama (npr. Taras Ševčenko, 1951, I. Savčenka), tako i glumački dojmljivom razradbom likova u adaptacijama klasikâ (npr. Skakavac, 1955, S. Samsonova — po A. P. Čehovu). Izvan granica SSSR-a pročuo se naslovnom ulogom u Otelu (1956) S. J. Jutkjeviča, u kojoj je, po mišljenju kritičara, umio sjediniti »animalnu snagu i emocionalnu finoću« lika. God. 1958. pojavljuje se u Stranicama pripovijesti, kompilacijskom filmu o nastanku pripovijesti Čovjekova sudbina M. A. Šolohova; to ga je potaklo da 1959. režira vlastitu verziju te pripovijesti (Sud'ba čeloveka), u kojoj igra i gl. junaka, rus. zarobljenika u njem. logoru za II svj. rata; zbog nepatetičnog prikaza heroizma Čovjekova sudbina je imala istaknuto mjesto u poststaljinističkom razdoblju sovj. kinematografije. Kasnija Bondarčukova ostvarenja otkrivaju poveće red. pretenzije. God. 1965. povjerena mu je ekranizacija Tolstojeva romana Rat i mir (Vojna i mir), najspektakularniji sovj. filmski projekt 60-ih godina. Iako film postiže međunar. uspjeh (prvi sovj. film nagrađen Oscarom), uočljivo je da se B.-redatelj najbolje snalazi u radu s glumcima (sâm je igrao Pjera Bezuhova), a da film trpi od pretjerane vizualne retoričnosti i deskriptivnosti. U kasnijim filmovima, kao što su talijansko-sovj. koprodukcija Waterloo (Vaterlo, 1970) i ekranizacija Šolohovljeva romana Oni su se borili za domovinu (Oni sražalis' za rodinu, 1975), B. sa znatno manje uspjeha pokušava postići patos prethodnog filma, pa se otkriva i njegovo red. nesnalaženje unutar kretanja u svjetskome i sovj. filmu. God. 1978. režirao je ne osobito uspio film Stepa (Step'), dok njegov posljednji red. projekt Crvena zvona (Krasnye kolokola/Meksiko v ogne, 1982) — kao sovj. odgovor na film Crveni (1981) W. Beattyja — govori o meks. iskustvu am. novinara-komunista J. Reeda.

U cijelom tom razdoblju svoje red. karijere, B. nastupa i kao glumac u filmovima dr. redatelja, najčešće u koprodukcijama (tako Bitka na Neretvi, 1969, V. Bulajića i Vrhovi Zelengore, 1976, Z. Velimirovića u Jugoslaviji) i adaptacijama rus. klasikâ (tako Ujak Vanja, 1971, A. S. Mihalkova-Končalovskog — po A. P. Čehovu, i Otac Sergej, 1978, I. V. Talankina — po L. N. Tolstoju), dokazujući u potonjima svoje zavidne glum. sposobnosti.

Ostali važniji filmovi (kao glumac): Kavalir zlatne zvijezde (J. J. Rajzman, 1951); Admiral Ušakov (M. I. Romm, 1953); Nezavršena priča (F. M. Ermler, 1955); Serjoža (I. V. Talankin i G. N. Danelija, 1960); Bila je noć u Rimu (R. Rossellini, 1960); Šutnja doktora Ivensa (B. Metalnjikov, 1974).

LIT.: V. Šalunovski, Sergej Bondarčuk, Moskva 1959; V. Jahnotov, Sergej Bondarčuk, Oleg Popov, Moskva 1960; N. A. Ignjatova, Sergej Bondarčuk, Moskva 1961; V. J. Hanjutin, Sergej Bondarčuk, Moskva 1962; O. Váňa, Sergej Bondarčuk, Praha 1970; N. Tolčneva, Mera krasoty, Kino S. Bondarčuk, Moskva 1974.