BERKELEY, Busby

BERKELEY, Busby (pr. ime William Berkeley Enos), am. koreograf i redatelj (Los Angeles, 25. XI 1895 — Palm Springs, California, 15. III 1976). Sin kaz. redatelja i glumice, već s pet godina prvi put nastupa u kazalištu. Pohađao vojnu akademiju, neko vrijeme radio u tvornici cipela; u I svj. ratu bio je artiljerijski poručnik. Nakon rata glumi male uloge na Broadwayu i počinje režirati u kabareima. Uspješno režira i musicale u kazalištu (Yankee iz Connecticuta; Duga; Dražest i ljubav) te stječe ugled redatelja profinjenih plesnih točaka. God. 1930. S. Goldwyn i F. Ziegfeld pozivaju ga u Hollywood da koreografira i režira glazbeno-plesne točke u nizu filmova s popularnim zabavljačem Eddiejem Cantorom i jedini glazb. film u kojem se pojavila M. Pickford (Kiki, 1931, S. Taylora). Prelaskom u kompaniju Warner Bros 1933. dobiva status redatelja musicalâ.

Kao redatelj, a još više kao koreograf, B. je razbio stereotipe i konvencije tadašnjega meh. prenošenja kaz. musicalâ u film. medij i nizom otkrića obogatio stil toga novoga film. žanra; npr., izumivši tzv. monorail (jednotračnu prugu za kolica na kojima je smještena film. kamera), postigao je iznimnu pokretljivost kamere, a čestom uporabom gornjeg rakursa, pri čemu se nerijetko morao probijati strop studija, skupni je prizor plesačica u odgovarajućem ritmu dobivao na plastičnosti i spektakularnosti; također, čestim mijenjanjem položaja kamere, odabirom neobičnih kutova snimanja, efektnim vožnjama, ritmičkom montažom i kaleidoskopskim prizorima plesačica »pretopljenih« u lopoče ili zvjezdolike arabeske, B. ostvaruje novi tip eskapističkog filma s trajnim utjecajem na razvitak am. muzičkoga filma uopće.

Takav stil najočitiji je u njegovim ostvarenjima Kopačice zlata iz 1935. (Gold Diggers of 1935, 1935), Djeca pod oružjem (Babes in Arms, 1939) i Za mene i moju djevojku (For Me and My Gal, 1942). Kao redatelj i koreograf uspješno je postavljao plesne scene i u filmovima dr. redatelja (npr. M. LeRoya, L. Bacona, G. Sidneyja, Ch. Waltersa i V. Minnellija), a među njima se osobito ističu podvodne scene s E. Williams u Balu na vodi (G. Sidney, 1944), zatim »piramide od tijela« u Pričama s Broadwaya (V. Minnelli, 1946) i scena indijanskog plesa u filmu Rose Marie (M. LeRoy, 1954).

U povijesti glazb. filma B. je značajan i po tome što je u filmovima Djeca pod oružjem i Nek' orkestar zasvira (Strike Up the Band, 1940) publici predstavio mladi glum. i plesačko-pjevački par J. Garland i M. Rooneyja, koji su postigli nezapamćen uspjeh, osobito u točki izvođenja novoga južnoam. plesa la conga.

B. se okušao i kao redatelj jednoga dramskog filma, ostvarivši tipično djelo »s tezom« Učinili su me zločincem (They Made Me a Criminal, 1939). Nastavio je režirati sve do 1949, a kao koreograf djeluje do sredine 50-ih godina. Pad zanimanja za glazb. filmove poč. 60-ih godina utjecao je na njegovo povlačenje. Međutim, interes za njegove filmove iznova se javlja krajem 60-ih i poč. 70-ih godina, pa B. u nizu predavanja, tv-emisija i novinskih članaka pokušava publici približiti i razjasniti svoj stav i postupak u području toga film. žanra. Koreografirao je ukupno 36, a režirao 21 film. U povijesti glazb. filma B. zauzima mjesto jednako onome što ga u povijesti musicala zauzima F. Ziegfeld.

Ostali važniji filmovi (kao koreograf): Whoopee! (Th. Freeland, 1930); Momak iz Španjolske (L. McCarey, 1932); 42. ulica (L. Bacon, 1933); Kopačica zlata iz 1933. (M. LeRoy, 1933); Rimski skandali (F. Tuttle, 1933); Lakonoga parada (L. Bacon, 1933); Kopačice zlata iz 1937. (L. Bacon, 1936); Kopačice zlata u Parizu (R. Enright, 1938); Broadwayska serenada (R. Z. Leonard, 1939); Ziegfeldova djevojka (R. Z. Leonard, 1941); Stvorena za ljubav (Ch. Walters, 1953).

Ostali važniji filmovi (kao redatelj): Morala je reći da (She Had to Say Yes, 1933, suredatelj s G. Amyjem); Vezana za pozornicu (Stage Struck, 1936); Žarka svjetla (Bright Lights, 1936); Djeca na Broadwayu (Babes on Broadway, 1941); Cijela je klapa tu (The Gang's All There, 1943); Povedi me na baseball (Take Me Out to the Ball Game, 1949).

LIT.: D. Dunn, The Making of No, No, Nanette, New York 1972; B. Pike/D. Martin, The Genius of Busby Berkeley, Reseda 1973; T. Thomas/J. Terry/B. Berkeley, The Busby Berkeley Book, Greenwich 1973; W. R. Meyer, Warner Brothers Directors, New York 1978.