AUSTRIJA

traži dalje ...

AUSTRIJA. Prapočeci austr. kinematografije vezani su uz poznate bečke izumitelje iz druge polovice XIX st. Simona von Stampfera, baruna Franza von Uchatiusa (kombinacija transparentnog diska sa slikama i laterne magike, 1853), Josepha Petzvalsa (objektiv za kino-projektor) i Ludwiga Döblersa, osnivača prvoga stalnog kina, iz kojega se kasnije razvio današnji oblik kinematografa. Potkraj 1896. suradnici braće Lumière prikazuju, a 1897. snimaju prve filmove u Beču (»filmske razglednice«). Tek desetak godina kasnije (1906) snimljen je prvi austr. dokumentarni film. U to su vrijeme u Austriji (i Evropi) prevladavali filmovi koje su proizvodile i prikazivale franc. kuće Pathé i Gaumont. Međutim, 1908. fotograf Louis Kolm (uz suradnju vlasnika Panoptikuma Josefa Veltéea) započinje u svome provizornom studiju (Beč, Wipplingenstrasse 16) proizvodnju austr. igranih filmova; prvi austr. petominutni igr. film »Korak po korak« (1908), ljubavnu priču iz bečkog Pratera, režirao je Heinz Hanus.

Najdinamičnija figura i pravi pionir austr. filma bio je grof Alexander Kolowrat. Nakon što je 1910. eksperimentirao u svom dvorcu Pfraumberg (danas u ČSSR) i kasnije u Beču, osniva 1911. studio u Sieveringu i proizvodnu kuću Sascha-Film Produktionsgesellschaft, gdje s Hubertom Marischkom 1913. snima prvi austr. dugometražni igr. film »Ujak s milijunima«. Usprkos konzervativizmu i odbojnom držanju bečkih umj. krugova prema novom mediju, Kolowrat potkraj I svj. rata (1918) sjedinjuje manje film. proizvođače i osniva dva nova film. poduzeća: prvo austr. poduzeće za proizvodnju film. novosti Sascha-Woche i poduzeće za proizvodnju igr. filmova Vita-Film A. G.; potonje pod njegovim rukovodstvom 1920. u Beču (Rosenhügel), na 22 000 m² zemljišta, gradi golemi studio, angažira nekoliko najpoznatijih redatelja i snima niz skupih spektakularnih filmova, među kojima se ističu »Samson i Dalila« (1922) Alexandera Korde i »Sodoma i Gomora« (1922) Mihálya Kertésza (koji se kasnije, u SAD, prozvao Michael Curtiz), dok je film »Orlakove ruke« (1925) Roberta Wienea rađen po uzoru na njem. ekspresionistička djela.

Beč, kao bivši gl. grad austroug. monarhije i središte bogatoga kaz. i glazb. života, znatno je utjecao na razvitak austr. kinematografije. Adaptacije poznatih opera i opereta snimale su se već i u razdoblju nij. filma, a projekcije su pratili veliki orkestri; jedan od najpoznatijih filmova te vrsti »Kavalir s ružom« (1926) Wienea snimljen je prema istoimenoj opereti R. Straussa. Nakon raspada Austrougarske i nakon svjetske film. konjunkture koja je 20-ih godina zahvatila i Austriju, pojavljuju se prvi znakovi krize. Propast bečke burze (1924) i žestoki inflacijski pritisak iz Njemačke utječu na austr. filmsku proizvodnju koja počinje naglo opadati (1921 — 70 filmova, 1922 — 35, 1924 — 16, a 1925. svega 5 filmova); zbog tih razloga i zbog sve izraženije ovisnosti austr. filma o njem. kapitalu mnogi austr. filmski umjetnici (tako Fritz Lang, Georg W. Pabst, Karl Grüne, Willi Forst) odlaze u Njemačku, u proizvodnu kuću UFA, a u austr. studijima snimaju se uglavnom filmovi financirani njem. kreditima, kao što su »Ljubakanje« (1932) Maxa Ophülsa i »Maskerada« (1934) Forsta. Tridesetih godina austr. kinematografijom prevladavaju tipične bečke teme i → zavičajni filmovi (Heimatfilme), a redatelji Forst, Geza von Bolvary, E. W. Emo i dr. crpe nadahnuća iz nij. filmova kao što su »Café Electric« (u kome se Forst pojavljuje kao glum. partner Marlene Dietrich) i »Pratermizzi«, što ih je 1927. režirao Gustav Ucicky.

Nakon što je nacistička Njemačka zaposjela Austriju, njem. ministar prosvjete i propagande J. Goebbels osniva 1938. novo poduzeće Wien-Film, čiju upravu povjerava bečkom redatelju Karlu Hartlu, pod rukovodstvom kojega se u idućih sedam godina proizvode izraziti eskapistički filmovi u duhu nacističkog poimanja zabave. Među njima se ističu »Bečke priče« (1940) i »Braća Schrammel« (1944) von Bolvaryja te »Opereta« (1940) Forsta; samo su tri filma iz tog razdoblja u znatnoj mjeri odstupila od takve sive i shematizirane proizvodnje: izvrsna adaptacija Puškinove pripovijetke »Dunja, poštareva kći« (1940) Ucickog, realistički zasnovan krim. film »Bijeg u Ameriku« (1942) Georga C. Klarena i duhovita krim. komedija »Žene nisu anđeli« (1943) Forsta.

Po završetku II svj. rata, izuzimajući filmove »Proces« (1948) Pabsta i »Eroica« (1949) Waltera Kolm-Veltéea, austr. kinematografija proizvodi pretežno glazb. i zab. filmove. Serija filmova (4, svi u režiji Ernsta Marischke) o Sissi, austr. carici, istaknula je mladu glumicu Romy Schneider (uz Klausa Mariju Brandauera, Sentu Berger, Marisu Mell i, ranije, Elisabeth Bergner, jednu od rijetkih međunar. filmskih zvijezda austr. podrijetla), a tematski je (na nešto višoj teh. razini) obnovio historijsko-melodramske zaplete iz 20-ih i ranih 30-ih godina.

Šezdesetih godina u austr. se studijima uglavnom snimaju filmovi za njem. i austr. televiziju. Godine 1959. u Austriji postoji 1275 kinematografa, potkraj 1973 — 664, a potkraj 1979 — 507 kinematografa. Tijekom 1959. u Austriji je prikazano 520 filmova, 1973 — 357, a 1979 — 254 filma. S porastom broja filmova što se prikazuju na televiziji, zabilježen je gotovo katastrofalan pad posjeta kino-dvoranama. Istodobno, kao otpor i protuteža uobičajenom zab. filmu (kojim dominira veteran Franza Novotnyja, Dietera Bernera i Waltera — 89 filmova do 1983), javlja se skupina radikalnih autora (Peter Kubelka, Peter Weibel, Valie Export) kojih djelovanje, unatoč avangardnim stremljenjima i zapaženim nastupima na svjetskim festivalima, ostaje usamljen slučaj »ekscesne naravi« u austr. kinematografiji, koja 70-ih i poč. 80-ih godina u ličnostima Petera Patzaka, Petera Hajeka, Ernsta J. Lauschera, Franza Novotnyja, Dietera Barnera i Waltera Bannerta ipak dobiva nekoliko autora koji će austr. igrani film izvući iz učmalosti.

Mnogo su bolje organizirane i financirane razne djelatnosti s područja širenja film. kulture. U Austriji postoje dvije kinoteke: Österreichisehes Filmarchiv u Laxenburgu i neovisni Österreichisches Filmmuseum (kreditiran drž. potporom) koji u bečkoj dvorani Albertina održava zapažene projekcije vrijednih filmova i priređuje predavanja na teme iz film. umjetnosti i film. kulture. Na području medijskih istraživanja Austrija je medu prvim zemljama u svijetu. Dr Arche u sklopu ustanove Lechner, uz službenu podršku odgovarajućih vladinih ustanova, nastoji film uvesti u škole kao nastavni predmet i na taj način ostvariti inicijativu započetu još 1907. Danas u Austriji postoji više od 100 film. knjižnica i čitaonica, a Društvo za prikazivanje dobrih filmova izmjenjuje iskustva i filmove s brojnim sl. društvima u inozemstvu.

LIT.: R Oertel, Filmspiegel (Ein Brevier der Welt des Films), Wien 1941; L. Gesek (urednik), Kleines Lexikon des österreichisches Films — u časopisu »Filmkunst«, 22—30, 1959; W. Fritz, Die österreiehischen Spielfilme der Stummfilmzeit, Wien 1967; W. Fritz, Die österreichischen Spielfilme der Tonfilmzeit, Wien 1968; D. Stuart Hull, Film in the Third Reich, New York 1973; F. Courtade/P. Cadars, Le cinéma nazi, Paris 1974; G. Straschek, Österreich — u Handbuch der Kino, Frankfurt/Main 1975: W. Fritz, Dokumentarfilme aus Österreich 1909—1914, Wien 1980.

članak preuzet iz tiskanog izdanja 1986-1990.

Citiranje:

AUSTRIJA. Filmska enciklopedija (1986-90), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 20.7.2024. <https://filmska.lzmk.hr/clanak/austrija>.