AUSTRIJA

AUSTRIJA. Prapočeci austr. kinematografije vezani su uz poznate bečke izumitelje iz druge polovice XIX st. Simona von Stampfera, baruna Franza von Uchatiusa (kombinacija transparentnog diska sa slikama i laterne magike, 1853), Josepha Petzvalsa (objektiv za kino-projektor) i Ludwiga Döblersa, osnivača prvoga stalnog kina, iz kojega se kasnije razvio današnji oblik kinematografa. Potkraj 1896. suradnici braće Lumière prikazuju, a 1897. snimaju prve filmove u Beču (»filmske razglednice«). Tek desetak godina kasnije (1906) snimljen je prvi austr. dokumentarni film. U to su vrijeme u Austriji (i Evropi) prevladavali filmovi koje su proizvodile i prikazivale franc. kuće Pathé i Gaumont. Međutim, 1908. fotograf Louis Kolm (uz suradnju vlasnika Panoptikuma Josefa Veltéea) započinje u svome provizornom studiju (Beč, Wipplingenstrasse 16) proizvodnju austr. igranih filmova; prvi austr. petominutni igr. film »Korak po korak« (1908), ljubavnu priču iz bečkog Pratera, režirao je Heinz Hanus.

Najdinamičnija figura i pravi pionir austr. filma bio je grof Alexander Kolowrat. Nakon što je 1910. eksperimentirao u svom dvorcu Pfraumberg (danas u ČSSR) i kasnije u Beču, osniva 1911. studio u Sieveringu i proizvodnu kuću Sascha-Film Produktionsgesellschaft, gdje s Hubertom Marischkom 1913. snima prvi austr. dugometražni igr. film »Ujak s milijunima«. Usprkos konzervativizmu i odbojnom držanju bečkih umj. krugova prema novom mediju, Kolowrat potkraj I svj. rata (1918) sjedinjuje manje film. proizvođače i osniva dva nova film. poduzeća: prvo austr. poduzeće za proizvodnju film. novosti Sascha-Woche i poduzeće za proizvodnju igr. filmova Vita-Film A. G.; potonje pod njegovim rukovodstvom 1920. u Beču (Rosenhügel), na 22 000 m² zemljišta, gradi golemi studio, angažira nekoliko najpoznatijih redatelja i snima niz skupih spektakularnih filmova, među kojima se ističu »Samson i Dalila« (1922) Alexandera Korde i »Sodoma i Gomora« (1922) Mihálya Kertésza (koji se kasnije, u SAD, prozvao Michael Curtiz), dok je film »Orlakove ruke« (1925) Roberta Wienea rađen po uzoru na njem. ekspresionistička djela.

Beč, kao bivši gl. grad austroug. monarhije i središte bogatoga kaz. i glazb. života, znatno je utjecao na razvitak austr. kinematografije. Adaptacije poznatih opera i opereta snimale su se već i u razdoblju nij. filma, a projekcije su pratili veliki orkestri; jedan od najpoznatijih filmova te vrsti »Kavalir s ružom« (1926) Wienea snimljen je prema istoimenoj opereti R. Straussa. Nakon raspada Austrougarske i nakon svjetske film. konjunkture koja je 20-ih godina zahvatila i Austriju, pojavljuju se prvi znakovi krize. Propast bečke burze (1924) i žestoki inflacijski pritisak iz Njemačke utječu na austr. filmsku proizvodnju koja počinje naglo opadati (1921 — 70 filmova, 1922 — 35, 1924 — 16, a 1925. svega 5 filmova); zbog tih razloga i zbog sve izraženije ovisnosti austr. filma o njem. kapitalu mnogi austr. filmski umjetnici (tako Fritz Lang, Georg W. Pabst, Karl Grüne, Willi Forst) odlaze u Njemačku, u proizvodnu kuću UFA, a u austr. studijima snimaju se uglavnom filmovi financirani njem. kreditima, kao što su »Ljubakanje« (1932) Maxa Ophülsa i »Maskerada« (1934) Forsta. Tridesetih godina austr. kinematografijom prevladavaju tipične bečke teme i → zavičajni filmovi (Heimatfilme), a redatelji Forst, Geza von Bolvary, E. W. Emo i dr. crpe nadahnuća iz nij. filmova kao što su »Café Electric« (u kome se Forst pojavljuje kao glum. partner Marlene Dietrich) i »Pratermizzi«, što ih je 1927. režirao Gustav Ucicky.

Nakon što je nacistička Njemačka zaposjela Austriju, njem. ministar prosvjete i propagande J. Goebbels osniva 1938. novo poduzeće Wien-Film, čiju upravu povjerava bečkom redatelju Karlu Hartlu, pod rukovodstvom kojega se u idućih sedam godina proizvode izraziti eskapistički filmovi u duhu nacističkog poimanja zabave. Među njima se ističu »Bečke priče« (1940) i »Braća Schrammel« (1944) von Bolvaryja te »Opereta« (1940) Forsta; samo su tri filma iz tog razdoblja u znatnoj mjeri odstupila od takve sive i shematizirane proizvodnje: izvrsna adaptacija Puškinove pripovijetke »Dunja, poštareva kći« (1940) Ucickog, realistički zasnovan krim. film »Bijeg u Ameriku« (1942) Georga C. Klarena i duhovita krim. komedija »Žene nisu anđeli« (1943) Forsta.

Po završetku II svj. rata, izuzimajući filmove »Proces« (1948) Pabsta i »Eroica« (1949) Waltera Kolm-Veltéea, austr. kinematografija proizvodi pretežno glazb. i zab. filmove. Serija filmova (4, svi u režiji Ernsta Marischke) o Sissi, austr. carici, istaknula je mladu glumicu Romy Schneider (uz Klausa Mariju Brandauera, Sentu Berger, Marisu Mell i, ranije, Elisabeth Bergner, jednu od rijetkih međunar. filmskih zvijezda austr. podrijetla), a tematski je (na nešto višoj teh. razini) obnovio historijsko-melodramske zaplete iz 20-ih i ranih 30-ih godina.

Šezdesetih godina u austr. se studijima uglavnom snimaju filmovi za njem. i austr. televiziju. Godine 1959. u Austriji postoji 1275 kinematografa, potkraj 1973 — 664, a potkraj 1979 — 507 kinematografa. Tijekom 1959. u Austriji je prikazano 520 filmova, 1973 — 357, a 1979 — 254 filma. S porastom broja filmova što se prikazuju na televiziji, zabilježen je gotovo katastrofalan pad posjeta kino-dvoranama. Istodobno, kao otpor i protuteža uobičajenom zab. filmu (kojim dominira veteran Franza Novotnyja, Dietera Bernera i Waltera — 89 filmova do 1983), javlja se skupina radikalnih autora (Peter Kubelka, Peter Weibel, Valie Export) kojih djelovanje, unatoč avangardnim stremljenjima i zapaženim nastupima na svjetskim festivalima, ostaje usamljen slučaj »ekscesne naravi« u austr. kinematografiji, koja 70-ih i poč. 80-ih godina u ličnostima Petera Patzaka, Petera Hajeka, Ernsta J. Lauschera, Franza Novotnyja, Dietera Barnera i Waltera Bannerta ipak dobiva nekoliko autora koji će austr. igrani film izvući iz učmalosti.

Mnogo su bolje organizirane i financirane razne djelatnosti s područja širenja film. kulture. U Austriji postoje dvije kinoteke: Österreichisehes Filmarchiv u Laxenburgu i neovisni Österreichisches Filmmuseum (kreditiran drž. potporom) koji u bečkoj dvorani Albertina održava zapažene projekcije vrijednih filmova i priređuje predavanja na teme iz film. umjetnosti i film. kulture. Na području medijskih istraživanja Austrija je medu prvim zemljama u svijetu. Dr Arche u sklopu ustanove Lechner, uz službenu podršku odgovarajućih vladinih ustanova, nastoji film uvesti u škole kao nastavni predmet i na taj način ostvariti inicijativu započetu još 1907. Danas u Austriji postoji više od 100 film. knjižnica i čitaonica, a Društvo za prikazivanje dobrih filmova izmjenjuje iskustva i filmove s brojnim sl. društvima u inozemstvu.

LIT.: R Oertel, Filmspiegel (Ein Brevier der Welt des Films), Wien 1941; L. Gesek (urednik), Kleines Lexikon des österreichisches Films — u časopisu »Filmkunst«, 22—30, 1959; W. Fritz, Die österreiehischen Spielfilme der Stummfilmzeit, Wien 1967; W. Fritz, Die österreichischen Spielfilme der Tonfilmzeit, Wien 1968; D. Stuart Hull, Film in the Third Reich, New York 1973; F. Courtade/P. Cadars, Le cinéma nazi, Paris 1974; G. Straschek, Österreich — u Handbuch der Kino, Frankfurt/Main 1975: W. Fritz, Dokumentarfilme aus Österreich 1909—1914, Wien 1980.