ALDO G. R.

ALDO G. R. (pr. ime Aldo Graziati), tal. snimatelj (Scorze, 1. I 1902 — Padova, 14. IX 1953). God. 1921. odlazi u Francusku, želeći postati glumcem, no nastupa samo u jednom filmu. Zainteresiran fotografijom, 25 godina radi kao film. fotograf. Vrativši se 1948. u Italiju postaje film. snimateljem. Prvi značajan film na kojem radi, Zemlja drhti (1948) L. Viscontija, postiže upravo zbog uspjele suradnje redatelja i snimatelja istodobnu dokumentarističku sugestivnost i dramatičnost; u prizoru odlaska ribara na pučinu, njihove žene na obali nalikuju, zbog kompozicije kadrova i izrazitoga crno-bijelog kontrasta, antičkim statuama te prizor stoga pobuđuje osjećaj izgubljenosti i usamljenosti. A. je majstor rasvjete i kompozicije, kao i laganih opisnih pokreta kamerom. Iako je samo dijelom autor fotografije u filmu Senso (1954) Viscontija, A. se, pod očitim utjecajem romant. pejzažnog slikarstva, iskazuje i vrhunskim vladanjem bojom; razvija dramaturgiju boja, komponirajući kadrove oko dvije kolorističke komponente — crvene i zeleno-plave: oker, smeđa i crvena boja evociraju nadu i radost, dok se zelenom uspješno ilustriraju kukavičluk, duševni nemir i dr. depresivna raspoloženja.

Također, A. surađuje s O. Wellesom u filmu Otelo (1952) i s V. De Sicom u filmovima Čudo u Milanu (1950) i Umberto D (1952). Poginuo u prometnoj nesreći radeći na filmu Senso. Unatoč malom broju filmova što ih je snimio, A. je nedvojbeno jedan od najdarovitijih i najkreativnijih tal. poslijeratnih film. snimatelja.

Ostali filmovi: Posljednji dani Pompeja (M. L'Herbier, 1949); Nebo nad močvarom (A. Genina, 1949); Sutra je već kasno (L. Moguy, 1950); Tri zabranjene priče (A. Genina, 1952); Stanica Termini (V. de Sica, 1953); Provincijalka (M. Soldati, 1953).