AFRIKA

AFRIKA. Afr. film počeo se razvijati potkraj 50-ih i poč. 60-ih godina, tj. od vremena kad su pojedine afr. zemlje — zemlje Crne Afrike i arap. zemlje Afrike — stekle drž. nezavisnost. Iznimka je egip. kinematografija koja je nastala i razvijala se već prije II svj. rata, usporedno s ostalim svjetskim kinematografijama, i koja se odlikuje više brojem filmova nego kvalitetom. Rast film. proizvodnje nije tekao ravnomjerno u svim afr. zemljama; neke su brže napredovale (Alžir, Tunis, Senegal, Gvineja, Niger), dok se u nekima tek pojavljuju zameci film. rada. Afr. kinematografija može se podijeliti u četiri skupine: (1) kinematografije frankofonskih zemalja Crne Afrike; (2) kinematografije anglofonskih zemalja Crne Afrike; (3) kinematografije zemalja port. jezičnog područja Crne Afrike; (4) kinematografije arap. zemalja Afrike. Između pojedinih skupina, kao i unutar njih, vidljive su znatne razlike glede stupnja razvijenosti, kao npr. između seneg. i gabonske kinematografije unutar franc. govornog područja. Kinematografije Senegala, Nigera, Gvineje, Tunisa i Alžira, na svoj način Egipta, te donekle Mauretanije, najuspješnije su se probijale do inozemstva i međunar. filmskih festivala. Neprijeporna je također činjenica da je u državama anglofonske Crne Afrike razvoj televizije tekao osjetno brže nego u zemljama frankofonske Crne Afrike.

Razvoju film. proizvodnje u zemljama Crne Afrike nikako nije pogodovao oskudan broj kinematografa: vrlo je malen broj kino-dvorana, a daleko veći broj kinematografa pod otvorenim nebom, s drvenim klupama i — kao po pravilu — s lošom aparaturom i sa zidom umjesto platna (arap. kinematografije imaju razmjerno veći broj kinematografa i veći broj tehnički dobro opremljenih dvorana). Uzrok je zaostajanju pojedinih afr. kinematografija kolonijalno nasljeđe: film. distribucija i najveći broj kinematografa u rukama su bivših kolonizatora, što uvjetuje i potpunu ovisnost — i danas — o uvozu stranih filmova, većinom am., tal., franc. i ind. proizvodnje, i to onih niske kvalitete i odavno već unovčenih na dr. tržištima. Put je afr. kinematografijâ, posebno onih Crne Afrike, stoga usmjeren na stvaranje vlastite mreže distribucije i kinematografâ, a to je došlo do izražaja tek 70-ih godina, kada se ne samo u nacionaliziranim kinematografijama (npr. Malija, Gane, Gvineje, Gornje Volte), nego i u nekim drugim s područja Crne Afrike javljaju drž. filmske organizacije za proizvodnju, distribuciju i eksploataciju. Budući da je pritisak stranih poduzeća na području distributivne kinemat. mreže u tim zemljama i dalje vrlo izražen, vlastita proizvodnja nema dostatno uvjeta za trajniji razvoj, a njeni se filmovi rijetko prikazuju u tamošnjim kinematografima. Tako ni mjere drž. značaja nisu okončale neokolonijalističke oblike u kinematografiji. Nepostojanje film. školâ u tom dijelu Afrike razlog je da su autori autodidakti (kao Senegalac Ousmane Sembène, Nigerci Oumarou Ganda i Moustapha Alassane, Mauretanac Med Hondo i dr.) ili da su znanja stekli na film. školama u svijetu, mahom u bivšim kolonijalnim metropolama (Pariz, London, Rim), ali i u Berlinu, Moskvi, Zagrebu, Beogradu i dr. Unatoč svim poteškoćama poneki autori su se probili do svjetskih film. festivala, a od 1972. sudjeluju na afr. filmskim festivalima, poput onih u Lagosu, Kartagi ili Ouagadougouu. Polagani razvitak kinematografijâ Crne Afrike uzrokovala je u prvim godinama nezavisnosti i nedostatna briga pojedinih afr. vlada da ohrabre i pomognu stvaranje nacionalnih kinematografija, što je donekle ipak nadoknađeno 70-ih godina. Poseban je položaj filma u Angoli i Mozambiku (port. jezično područje), gdje su nacionalne kinematografije neovisne o utjecaju bivših kolonizatora, pa je proizvodnja (većinom film. novosti i kratkometr. didaktičnih filmova) ravnomjernija i postojanija, već i zato što je i mreža distribucije i kinematografâ u rukama vladinih poduzeća. Jačanje film. proizvodnje priječi i postojanje mnogobrojnih plemenskih jezika u novonastalim državama Crne Afrike kojih su granice skrojene voljom bivših gospodara (unutar tih umjetnih granica većina stanovništva uopće ne govori franc., engl. ili port. jezikom, tj. jezicima uprave, škole i vojske, nego govori svojim materinjim plemenskim jezicima).

Među najčešćim temama kojima se bave film. autori Crne Afrike problemi su vlastite identifikacije, vraćanja u domovinu i odnosa prema neokolonijalizmu; česte su i teme o današnjem položaju afr. žene, o napuštanju sela, o urbanizaciji, o stvaranju i jačanju novoga domaćeg građanstva, osobito birokracije, te o povezivanju plemenskih i vladinih vrhova s neokolonijalizmom. Paradoksalna je, međutim, situacija da se pojedine vlade skrbe o stvaranju i jačanju film. proizvodnje, što odgovara film. autorima, a s druge strane počinju cenzurom ograničavati kritički stav film. autorâ prema društveno-polit. odnosima u pojedinim državama. Poseban je položaj kinematografije u Južnoj Africi gdje je, inače dosta skromna, proizvodnja u rukama bijele manjine na vlasti, pa je mogućnost nastajanja kinematografije crne većine potpuno onemogućena.

U afr. zemljama arap. govornog područja stanje kinematografijâ je višeznačno i slojevito, sa znatnim brojem autora, s jakim nacionalnim proizvodnim organizacijama, s trajnim nastojanjima da se ukloni utjecaj ili barem oslabi moć stranih distributera (većinom franc. i američkih) te da se tako ovlada uvozom stranih filmova i ujedno omogući domaćoj proizvodnji da se pojavi pred svojim gledaocima. U tim je nastojanjima najdalje doprla alž. kinematografija. — Kinematografije arap. zemalja Afrike raspolažu školovanim film. kadrovima, razgranatom mrežom film. klubova, redovnom proizvodnjom film. novosti i dokum. filmova te razmjerno znatnim brojem igr. filmova, što sve pruža dosta uvjetâ za razvoj autonomne kinematografije. Pun i skladan razvitak arap. kinematografijâ na tlu Afrike ometaju pritisak egip. komercijalnog filma, čestog gosta u arap. kinodvoranama, te još uvijek jak utjecaj stranih distributerskih kuća.

LIT.: L. A. Notcutt/G. C. Lathait, The African Cinema, London 1937; J. M. Landau, Studies in the Arab Theater and Cinema, Philadelphia 1958; Georges Sadoul (urednik), The Cinema in the Arab Countries, Bayrūt 1966; W. D. Stevens (urednik), African Film Bibliography, Bloomington 1966; J.-R. Debrix, Naissance d'un cinéma négro-africain, Paris 1970; G. Hennebelle, Le cinéma africain en 1972, Paris/Dakar 1972; C.-M. Cluny, Dictionnaire des nouveaux cinémas arabes, Paris 1979; B. Haj el Ben, Une politique africaine du cinéma, Paris 1980; M. Berrah/V. Bachy/B. Salama/F. Boughedir, Cinéma du Maghreb (Maroc, Tunisie, Algérie), Paris 1981.