BELGIJA

BELGIJA. Zanimanje za film u Belgiji bilo je živo već u najranijim razdobljima povijesti toga medija. Jedan od prvih koji su formulirali fenomen perzistencije vida bio je Belgijanac Joseph A. F. Plateau, tvorac fantaskopa (1832), a novotarske težnje Belgijanaca zamjećuju se i u prvom filmu koji je snimljen u toj zemlji: film »Cineorama«, koji je 1900. godine realizirao Raoul Grimoin-Sanson, snimljen je iz balona, učvršćena iznad trga Grande Place u Bruxellesu.

Prvi film. studio izgrađen je 1908. u predgrađu Bruxellesa, a prve igr. filmove režira Francuz Alfred Machin između 1909. i 1914, dok se nacionalne kompanije u sve većem broju počinju pojavljivati nakon II svj. rata. Međutim, kako je Belgija zemlja s malim brojem stanovnika i, uz to, podijeljena na dva jezična područja, flamansko i francusko, što otežava stvaranje jedinstvenoga tržišta i proizvodnje, u njoj se nije razvila film. industrija koja bi mogla konkurirati na međunar. tržištu. Zato je belg. film do 1930. godine gotovo nepoznat u svijetu, a sineasti, osobito u razdoblju prije II svj. rata, odlaze u inozemstvo, većinom u Francusku (npr. Jacques Feyder i Charles Spaak). Unatoč tome, u godinama prije II svj. rata u Belgiji se razvija kratkometražni dokum. film i, posebno, film o umjetnosti, za pojavu kojeg je poticaj nedvojbeno u bogatoj i dugotrajnoj slikarskoj tradiciji zemlje. Među stvaraocima tih filmova najviše se ističe Henri Storck, koji stječe i međunar. ugled, zatim André Cauvin, Charles Dekeukeleire i Gérard de Boe, a poslije rata, te tradicije osobito uspješno nastavljaju Paul Haesaerts, Lucien Deroisy i François Weyergans.

Nakon II svj. rata belgijska se kinematografija isprva razvija vrlo polagano. Tako je npr. od 1953. do 1962. snimljeno svega 48 dugometr. filmova, dok se godišnje uvozilo i više od 400 inozemnih igr. filmova, većinom američkih i francuskih. Međutim, u tom razdoblju očite pasivnosti javljaju se i prvi znaci preporoda i zanimanje za film kao umjetnost i dio nacionalne kulture postaje sve uočljivijim. Belg. kinoteka (Cinémathèque Royale de Belgique) postaje okupljalištem brojnih film. entuzijasta, a 1949, kad je osnovan specijalizirani festival za eksp. filmove u Knokke-Le Zouteu, Belgija počinje privlačiti i avangardne sineaste iz cijeloga svijeta. Šezdesetih godina, u doba sve većeg poleta tzv. malih kinematografija, dobivaju značajnije i šire dimenzije pokušaji prevladavanja utjecaja tržišno jačih konkurenata i nastojanja da se poveća domaća proizvodnja. Jezična podijeljenost, zapreka u razvoju belg. filma, tada se očituje kao stanovita prednost. Započinju (ovisno o jezičnom području) koprodukcije s Francuskom i Nizozemskom, a istodobno vlade tih zemalja osiguravaju belg. kinematografiji veliku financ. pomoć (1975. godine, npr., 40 milijuna belg. franaka), što omogućuje da se proizvodnja igr. filma utrostruči, tj. poveća i na više od petnaest filmova godišnje. Dio iznosa odvaja se za školovanje kadrova, širenje film. kulture i za rad na eksp. filmu. Osniva se sve veći broj kino-klubova (1978. bilo ih je 28), pospješuje se rad četiriju visokih film. škola (najvažnija je Institut Supérieur des Arts du Spectacle et Techniques de Diffusion, akr. INSAS), a uz festival u Antwerpenu, koji predstavlja godišnju smotru belg. filma, osniva se i međunar. festival u Bruxellesu, kojemu je svrha ubrzati prodor domaćega filma u svijet.

Takvi uvjeti i stvaralačka klima rezultiraju uskoro i pojavom filmova s izrazito nacionalnim obilježjem. U inozemstvu, filmom »Čovjek s kratko podšišanom kosom« (1965) prvi postaje poznat André Delvaux, a međunar. kritika malo zatim počinje otkrivati i uvažavati Harryja Kümmela, koji se najviše istakao filmovima fantastike, Émilea Degelina, sklonog lirizmu i eksperimentu, čiji je film »Govorancija« vrlo pozitivno ocijenjen na festivalu u Cannesu 1969, Jacquesa Boigelota, zainteresiranog za belg. prošlost i književnost čiji je film »Mir na poljima« ušao u konkurenciju za nagradu Oscar za najuspjelije djelo s neengl. jezičnog područja 1970, te Benoîta Lamyja, autora humornih filmova. Sedamdesetih godina počinje se sve više zapažati vitalnost, pa i dominacija redatelja iz flam. dijela Belgije, u prvom redu onih koji su se okupili u skupini Fugitive Cinéma koju je još 1964. godine u Antwerpenu utemeljio pjesnik i kritičar Paul de Vree, a koja promiče njegovanje nacionalnih tradicija. Sredinom 70-ih godina javlja se nova skupina autora, dijelom onih koji tek nakon dulje aktivnosti izbijaju u prvi plan, dijelom mlađih, školovanih u belg. akademijama; među njima osobito se ističu: Frans Buyens, autor igr. i društveno angažiranih dokum. filmova; Roland Verhavert, autor dokum. filmova o belg. gradovima i, u igr. filmu, adaptacijâ djelâ flam. književnosti; Patrick Ledoux koji se također posvetio ekranizacijama knjiž. djela; eksperimentu sklon Roland Lethem; Maurice Rabinowicz, autor distingviranoga, pomalo agresivnog stila; Guido Hendricks, zaokupljen suvremenom tematikom, pod utjecajem am. filma; Chantal Akerman, autorica koja, nakon Delvauxa, uspijeva najviše privući pažnju inozemne kritike; napokon, Jean-Jacques Andrien, jedan od najplodnijih i najdulje prisutnih belg. redatelja.

Novi belg. film stekao je brojna priznanja na međunar. festivalima. Uz već poznate sklonosti belg. sineastâ za dokum. film, filmove o umjetnosti i eksperimentiranje na području film. izraza, u novijem se razdoblju počinju zapažati i obrisi nacionalnih stilova u igr. filmu, a u svijetu su se pročuli i pojedini najuspjeliji igr. filmovi i njihovi redatelji.

Unatoč tome i unatoč povoljnijim uvjetima stvaranja, domaći se film još uvijek nije dostatno afirmirao. Potkraj 70-ih godina on još uvijek nije kadar konkurirati standardnome inozemnome komerc. filmu, a to mu otežava i sve bogatiji tv-program (nakon uvođenja kabel-televizije u Belgiji postoji dvanaest redovitih tv-programa) koji je uzrokom da se broj kinematografa samo u razdoblju od 1960. do 1967. od 1750 smanjio na 1000.

LIT. : H. Trinon, Le cinéma belge de langue française en direct, Paris 1965; G. Delcol, Essai de bibliographie belge du cinéma 1896—1966, Bruxelles 1968; R. Maelstaf, The Animated Cartoon Film in Belgium (Der Trickfilm in Belgien), Bruxelles 1970; P. Davay, Cinéma de Belgique, Gembloux 1973; F. Bolen, Histoire authentique du cinéma belge, Bruxelles 1978.