TAVERNIER, Bertrand

TAVERNIER, Bertrand, franc. redatelj (Lyon, 25. IV 1941). Sin književnika Renéa T., već sa 14 godina odlučuje se baviti filmom. Za studija prava u Parizu intenzivno gleda filmove i piše u film. časopisima (»Cinéma 60«, »Positif«, »Cahiers du Cinéma« i dr.). Film. karijeru otpočinje kao asistent J.-P. Melvillea, C. Sauteta i V. Schlöndorffa, potom je pres-ataše (npr. producenta G. de Beauregarda, potom free-lance), a red. karijeru počinje 1964/65. epizodama u 2 omnibusa. U to doba sa J.-P. Coursodonom piše knjigu 30 godina američkog filma (30 ans du cinéma américain). Nameće se već svojim prvim cjelovečernjim filmom Urar iz Saint-Paula (L’horloger de Saint-Paul, 1973) prema romanu G. Simenona (na scenariju su surađivali nekad slavni, a u vrijeme → novog vala odbačeni, → J. Aurenche i → P. Bost); priča o uraru (Ph. Noiret) čiji sin postaje ubojica, pa se mirnom građaninu lyonskog predgrađa život iz temelja mijenja, izložena je dramaturški koherentno, polemički izravno i pasionantno, s likovima koji se jasno ocrtavaju na pozadini slikovitog grada i s poantom (solidaliziranje oca sa sinom) koja kod gledateljâ »podiže visoku emocionalnu temperaturu«. Slijede 2 filma s radnjom u prošlosti (u franc. tradiciji aluzivnog pristupa tretiranju povijesti). Spektakl Neka otpočne svečanost (Que la fête commence, 1975, César za režiju), s radnjom u XVIII st. (prije franc. revolucije), ambiciozno je djelo kritičkih i polit. refleksija o povijesti, društvu i običajima. Sudac i ubojica (Le juge et l’assassin, 1976) pokazuje neke konstante iz prijašnjih filmova — Ph. Noireta kao tumača gl. uloge (suca) i pitanje pravde kao predmeta autorova čestog zanimanja; priča je locirana u XIX st., a razmatra relaciju zločin — mentalni poremećaj (u ulozi poludjelog ubojice M. Galabru), odn. zločin pojedinca — zločin društva. Iduće ostvarenje Razmažena djeca (Enfants gâtés, 1977), suvremene tematike i s autobiografskim crtama, o sineastu (M. Piccoli) koji iznajmljuje stan da bi u miru dovršio scenarij, ali ga neočekivano i intenzivno zaokupi život u susjedstvu, pokušaj je »dijagnosticiranja« kvalitete života na primjeru tzv. malih ljudi u suvremenim gradskim četvrtima — spavaonicama. U filmu Tjedan praznikâ (Une semaine de vacances, 1980) ponovno se vraća Lyonu i opet istražuje svakodnevni »protok vremena«; na primjeru učiteljice (N. Baye) ocrtava se provincija sa svojom običnošću, s mješavinom snova i realnosti. T. ide u red rijetkih franc. autora čiji su filmovi dobro prolazili na am. tržištu. Tako, Mlaćenje (Coup de torchon, 1981), s radnjom među besperspektivnim kolonijalnim parazitima u Sjev. Africi prije rata, nominiran je za Oscar za najbolji film izvan engl. jezičnog područja; Nedjelja na selu (Une dimanche à la campagne, 1984), u tradiciji franc. »izletsko-ladanjskog filma«, izvanjski vedroga, impresionistički plenerističkog ugođaja, ali s jasno zamjetljivim turobnim tonovima, slika je jednoga tipičnog obiteljskog vikenda na ladanju, portret starog slikara (L. Ducreux) i njegove obitelji, vrlo zapažena po vrsnim glum. kreacijama (gl. glumica S. Azéma nagrađena je Césarom); Oko ponoći (Round Midnight/Autour de minuit, 1986, koprodukcija sa SAD), slika jazz-scene pariškog Saint-Germain-des-Présa 50-ih godina iskonstruirana na temelju biografijâ jazz-muzičarâ B. Powella i L. Younga, posveta je jednog ljubitelja jazza omiljenoj glazbi (nominacija za Oscar). Povremeno se bavi i dokum. filmom.

Ostali igr. filmovi: Direktan prijenos smrti (La mort en direct, 1979); Béatricina patnja (La passion Béatrice, 1987); Život i ništa drugo (La vie et rien d’autre, 1989); Daddy nostalgie (1990).

LIT. : J.-L. Douin, Tavernier, Paris 1988.