TATI, Jacques

TATI, Jacques (pr. ime J. Tatischeff), franc. redatelj, producent, scenarist i glumac (Le Pecq, 9. X 1908 — Pariz, 5. XI 1982). Iz obitelji rus. imigranta, u mladosti se bavi raznim sportovima. God. 1933. otpočinje dugu kabaretističku karijeru; u prvim uspjesima — pantomimskim točkama — varira sport. teme. Premda se već tada zanimao i za film. medij, poglavito verbalno orijentirana film. industrija početnoga zv. razdoblja nije imala afiniteta za njegovu suptilnu vizualnu komiku. Tako 1932-38. sâm financira 5 kratkometr. filmova, u kojima i glumi; ističe se njegova vlastita režija Škola za poštare (L’école des facteurs, 1937). Nakon II svj. rata glumi u 2 filma C. Autant-Laraa: fantoma u Silviji i fantomu (1945) i manju ulogu vojnika u Đavlu u tijelu (1947). Prvi cjelovečernji film Praznični dan (Jour de fête), o provincijskom poštaru koji želi poštu raznositi »američkom brzinom«, režira 1948; u prvi mah nije mogao naći distributera, no ubrzo nakon početka prikazivanja pridobio je i kritiku i publiku (nagrada za scenarij u Veneciji 1949, Grand Prix franc. filma 1950). Već u tom djelu T. je naznačio svoj prepoznatljivi stil i »filozofiju«, a uočljivi su i obrisi gl. lika (kojeg sâm tumači), koji će se i u idućim filmovima zvati Hulot: visoka, ponešto nespretna pojava, šutljivi, dobronamjerni osobenjak »mehaničnih, geometričnih gesta i hoda«, koji njeguje svoj osobni stil života i drži se tradic. obrazaca. U prvim prizorima uvodi gledatelje u milje i situaciju, pa i temu filma, što onda varira i razrađuje u svim daljim sekvencama, povezanim vrlo jednostavnim zapletom ili tek nekom osnovnom jedinstvenom radnjom; taj njegov gotovo »svojeglavi« slijed komičnih događaja kulminira u »klimaktičkom« finalu. Idući film je, po mišljenju većine kritike, i njegov najbolji: Odmor gospodina Hulota (Les vacances de Monsieur Hulot, 1953, Prix Louis Delluc), o »histeriji ljetovanja« na franc. rivijeri, u ugođaju gotovo prisilnog »opuštanja« i »zabavljanja« (sâm T. kaže: »Ne volim da me se mobilizira«), s galerijom vrlo pomno profiliranih likova gostiju i ugostitelja, te s vrlo maštovitom scenom vatrometa u finalu, djelo je u kojem do izražaja dolazi egocentrizam gl. lika, ali i njegova prirodnost u međuljudskim odnosima, kao i motivi stalnoga, slapstickovskog »konflikta sa stvarima« i iracionaliteta pojedinih događanja. Komika mu se temelji na slijedu brižno razrađenih vizualnih gegova, teksta gotovo da i nema, a zvuk se pojavljuje samo u funkciji šumova i buke; uvijek nazočna točnost opservacija prožeta je nježnom i melankoličnom poezijom svakodnevnog življenja (uglavnom tzv. malih ljudi). U filmu Moj ujak (Mon oncle, 1958), prvom u boji, lik Hulota već je definitivno uobličen, a njegova životna filozofija gotovo izričita; dok on nadalje živi u slikovitu potkrovlju, njegova rodbina — na njegovo čuđenje — pristaje na teror supermodernog stanovanja u krajnje mehaniziranoj nastambi. Na tom kontrastu dvaju svjetova (Tati: »Ne volim mehanizaciju . . . ne vjerujem da geometrijske linije mogu ljude učiniti ljubaznima«) niče izobilje gegova — lirski blagih kada govore o nostalgičnom svijetu prošlosti, peckavih kada izvrgavaju ruglu tehnizirani svijet budućnosti; prepoznatljivi glazb. motiv iz tog filma (A. Romans/F. Barcellini) postaje zaštitnim znakom cjelokupnoga Tatijeva stvaralaštva. Nakon 10-godišnje stanke i pomnih priprema nastaje Playtime/Vrijeme igre (Playtime, 1968), snimljen s prilično velikim budžetom i dug 153 min, s većinom radnje na aerodromu, ali bez jednostavnosti, inventivnosti i topline prethodnih ostvarenja; u tom pokušaju kritike potrošačkog društva posebna je pažnja posvećena scenografiji (E. Romand). Njegov poslednji film Prometna gužva (Trafic, 1970), u kojem Hulot putuje na sajam automobila u Amsterdam, ponovno varira osnovnu temu opiranja potrošačkom mentalitetu, u kojem kult automobila potiskuje stari Hulotov bicikl. T. je povremeno režirao i na televiziji.

Uvijek i (ko)scenarist svojih filmova (u 2 najbolja filma sa J.-C. Carrièreom), radeći u neovisnoj produkciji s anonimnim glumcima (dijelom i svojim prijateljima), osobenim glum. stilom suptilne ali efikasne komike, režijom koja je podređena prikazu gl. lika (prisutnog u gotovo svim scenama), T. je jedan od rijetkih komičara zv. filma koji je stvorio stalan, dopadljiv, ekspresivan i sadržajan lik, ostvarivši opus kojim je na samom vrhu zv. komedije, a koji asocira i na velikane nijeme (M. Lindera, M. Sennetta, Ch. Chaplina i, osobito, B. Keatona).

LIT.: J.-C. Carrière, Monsieur Hulot’s Holiday, New York 1959; A. Couliez, Jacques Tati, Paris 1968.