SUBJEKTIVNI KADAR

SUBJEKTIVNI KADAR, također subjektivna točka gledišta, subjektivni plan i subjektivna kamera, vrsta → točke gledišta, tj. → točka promatranja nekog dijela prizora s položaja određenog lika. Da bi se znalo da dati položaj promatranja pripada određenom liku, taj se mora ili pokazati, ili se dr. sredstvima mora sugerirati da je data točka promatranja tjelesno ograničena i po tome pripada pretpostavljenom liku. Kad se lik pokazuje, potrebno ga je pokazati kako gleda u određenom smjeru ili neposredno prije točke promatranja (za koju se želi sugerirati da je točka tog lika), ili neposredno poslije nje. Pri tome je važno da, prema pokazateljima montažnog → kontinuiteta (→ montaža), bude očito da se subjektivno viđeni dio prizora perceptivno nalazi na dohvatu lika. Sredstva sugeriranja subjektivne točke gledišta s pomoću naznakâ tjelesnog ograničenja promatranja obično su višestruka i kombinirana kako bi bila što nedvosmislenija. Među njih se ubrajaju: pokazivanje prizora kroz ograničavajuće otvore čiji se rubovi vide u kadru (npr. gledanje kroz okvire prozora, rupe u plotu, okvire naočala, dalekozora, mikroskopa i sl.); gledanje preko nekih prepreka koje otežavaju viđenje dijelova prizora od interesa (npr. virenje iza stupa, kroz lišće drveta, kroz zamagljeno staklo i sl.); drndanje ili lelujanje vidnog polja prilikom kretanja odn. pokreta kamere, tj. svaka nestabilnost točke promatranja; takvo kretanje točke promatranja kod kojeg se važni aspekti zbivanja povremeno gube iz vidnog polja, jer se s datog položaja ne mogu dobro vidjeti a kadar i dalje kontinuirano traje (bez rezova), itd. Svi ti postupci sugeriraju tjelesnu ograničenost mogućnosti da se zauzme najpogodnija točka promatranja u odnosu na interesantne dijelove prizora, što je inače norma kod nesubjektivnog promatranja prizora. Postupci nagoviještanja tjelesne ograničenosti i pokazivanja lika koji percipira često se kombiniraju, pa se i pokaže lik i sugerira subjektivnost.

Specifikacija o kojem se subjektu radi, kad se neizravno sugerira subjektivnost, normalan je, stand. postupak, ali se subjektivnost može, u stilizacijske svrhe (→ stilizacija), ostaviti nespecificiranom, tako da se ne zna koji je lik u pitanju, s čije točke promatranja, pretpostavljivo, gledamo dato zbivanje u prizoru (često u filmovima strave, i uopće u filmovima napetosti — kada se želi sugerirati prijetnja nepoznate subjektivnosti).

Subjektivnim se, uobičajeno, drže točke gledišta onih kadrova u kojima, na montažno izdvojen način, vidimo dio prizora koji promatra pretpostavljeni lik; upravo zato se o subjektivnoj točki gledišta najčešće i govori kao o subjektivnom kadru. Međutim, subjektivnost može biti odlika određene točke promatranja u dijelu toka kadra. Tako, može se prvo pokazati lik koji gleda, a zatim kombinacijom vožnje i panorame u tom istom kadru preselili točku promatranja na položaj lika te pogled preusmjeriti na ono što i lik pretpostavljivo gleda. Također, moguće je da se točki promatranja — čija je subjektivnost sugerirana tehnikama tjelesnog ograničavanja promatranja — specificira subjekt tako da u vidno polje uđe, s leđa naknadno, lik koji također gleda to što i gledalac gleda (te se subjektivna točka gledišta pretvara u polusubjektivnu). Kako je specifikacija točaka gledišta uglavnom kognitivna stvar, to je moguće vrlo slobodno mijenjanje pripisa personalnosti datoj točki promatranja — bilo od kadra do kadra, bilo unutar sâmoga kadra.