SAURA, Carlos

SAURA, Carlos (puno ime C. Saura Atarés), španj. redatelj i scenarist (Huesca, 4. I 1932). Isprva poluprofesionalan fotograf, a bavi se i amat. filmom (npr. Antonio Saura, 1955 /o bratu, poznatom slikaru/). God. 1952. upisuje Instituto de Investigaciones y Estudios Cinematográficos u Madridu, gdje diplomira 1957; do 1963. na Institutu i predaje (udaljen je iz polit. razlogâ). Njegov prvi profesionalni film, srednjometr. dokumentarac Cuenca (1958) i njegov debitantski igr. film Huligani (Los golfos, 1962 /snimljen 1959/60/) pokušaji su prenošenja značajki tal. neorealizma u španj. kinematografiju (potonji je i prvi španj. film u potpunosti snimljen izvan studija). Nakon populističkoga pov. filma Suze za bandita (Llanto por un bandido, 1964) o poznatom odmetniku iz XIX st., u djelu Lov (La caza, 1965) prvi put slika španj. buržoaziju i oblikuje tematiku kojom se bavi sve do kraja 70-ih godina: iza »kulisa« elegantne lovačke zabave otkriva se građansko društvo u krizi, a iznad svega osjeća se sveprisutna uspomena na građanski rat i specifična atmosfera frankističke diktature. Slijedi ciklus filmova gdje se soc. kritika »maskira« pričama o parovima (ili trokutima) u egzistencijalnoj krizi (Peppermint frappé, 1967 /posvećen L. Buñuelu/; Stres je tres, tres — Stress es tres, tres, 1968; La Madriguera, 1969), a u sljedećem (Vrt užitaka — El jardín de las delicias, 1970; Ana među vukovima — Ana y los lobos, 1973; Rođakinja Angélica — La prima Angélica, 1974; Zmija u njedrima — Cría cuervos, 1976) vidljivije »izbijaju« uspomene na građanski rat i svijest o polit. podjelama u suvremenoj Španjolskoj; u Zmiji u njedrima, gdje se »svijet odraslih« prikazuje iz perspektive djeteta, naglašenija je intimistička komponenta. Uspjehu tih filmova pridonosi i stalna skupina suradnika, među kojima se ističu producent E. Querejeta (vrlo zaslužan za Saurinu karijeru), scenarist R. Azcona (sâm S. svojim je djelima prve faze koscenarist, dok od Zmije u njedrima piše samostalno), snimatelji L. Cuadrado i T. Escamilla te glumica → G. Chaplin (protagonistica 9 njegovih filmova). Njegovim najboljim ostvarenjem smatra se Elisa, živote moj (Elisa mi vida, 1977), djelo koje posve odudara od njegova dotadašnjeg stvaralaštva — izrazito osoban, intimistički »traktat« o životu i smrti, uspomenama, nostalgiji i nadi, nagrađivan na festivalu u Cannesu. Za film Žurno, žurno! (Deprisa, deprisa, 1980), o mladim kriminalcima (na tragu njegova igr. prvijenca), silovito režiranu dramu u kojoj se zapaža i utjecaj am. film noira, nagrađen je Zlatnim medvjedom u Berlinu 1981. Osamdesetih godina ističe se originalnim plesnim filmovima Krvava svadba (Bodas de sangre, 1981) prema F. Garcíji Lorki, Carmen (1983), djelom znatno »španjolskijim« od Mérimée/Bizetova originala, i Ljubav čarobnica (El amor brujo, 1986) prema baletu M. de Falle, s vodećim plesačima flamenca A. Gadesom i C. Hoyos (potonja 2 lansiraju novu španj. zvijezdu L. del Sol). Oprečne reakcije izazvala je njegova pov. freska o španj. kolonizaciji Juž. Amerike El Dorado (1988). Režira i na televiziji.

Eminentno španj. stvaralac, u kult. tradiciji tzv. esperpento (kombinacije grotesknoga i makabričnoga) na liniji F. de Quevedo/F. Goya/ L. Buñuel (u usporedbi s njim ne posiže za vizualnim šokovima i zazire od nadrealizma), uz L. G. Berlangu jedini je španj. sineast s duljim i samosvojnijim opusom, koji ostaje vjeran vlastitom pogledu na svijet i (usprkos strogoj cenzuri) stvaranju u domovini. Svojim filmovima, u kojima prevladavaju — uz crtu morbidnosti, ponekad i prigušene agresivnosti — obračun s prošlošću i kritika sadašnjosti (bez referenci na budućnost), a odlikuje ih rafinirani vizualni stil te eliptična montaža (u ranijoj fazi »skokoviti rezovi« na način J.-L. Godarda), ali sporiji ritam, stekao je ugled vodećega novijeg španj. sineasta.

Ostali igr. filmovi: Zavezanih očiju (Los ojos vendados, 1978); Mama navršava 100 godina (Mamá cumple 100 años, 1979); Nježni časovi (Dulces horas, 1981); Antonieta (1982); Štake (Los zancos, 1984); Mračna noć (La noche obscura, 1989); ¡Ay Carmela! (1990).

LIT.: E. Brasó, Carlos Saura, Madrid 1974; R. Gubern, Homenaje a Carlos Saura, Huelva 1979; P. W. Jansen/W. Schütte (urednici), Carlos Saura, München 1981.