RAY, Satyajit

RAY, Satyajit, ind. filmski i tv-redatelj, scenarist i skladatelj (Calcutta, 2. V 1921). Iz ugledne umjetničke obitelji s kojom je prijateljevao R. Tagore. Studirao ekonomiju u Calcutti, potom povijest umjetnosti i slikarstvo na sveučilištu Shantiniketan (gdje mu je predavao Tagore). Nakon II svj. rata ilustrator i propagandist jedne tvrtke iz Londona. Ljubitelj evr. književnosti i glazbe, oduševljava se filmovima R. J. Flahertyja i tal. neorealista (osobito Kradljivcima bicikla, 1948, V. De Sike), 1947. osniva kratkotrajno Filmsko društvo Calcutta, a 1951. traži lokacije za ekipu filma Rijeka J. Renoira. Inspiraciju za rad na filmu — uz spomenute uzore — nalazi i u djelu književnika B. Bandopathaye, prema kojem 1951. počinje snimati film Pjesma puta (Pather pañchali), zbog financ. razloga dovršen tek 1955. S radnjom u sirotinjskom selu na rubu prašume, o obitelji koja zbog mukotrpnog života mora odseliti u grad, usredotočen na lik dječaka Apua, s iduća 2 tvori tzv. Trilogiju o Apuu. Humanističkog pristupa, s osjećajem za prikaz prirode i svakodnevice, čehovljevskom simpatijom za likove te vremenskom strukturom u kojoj se na trenutke gubi kronologija (odatle tvrdnje o utjecaju na A. Resaisa), djelo je oduševilo evr. kritiku (zapaženo i nagrađivano u Cannesu 1956) i skrenulo pažnju na ind. kinematografiju, a donijelo afirmaciju i snimatelju S. Mitri i skladatelju R. Shankaru. Slijedi Nepokoreni (Aparajito, 1956, Zlatni lav u Veneciji 1957), prikaz života iste obitelji u Benaresu, razvoj Apua do odluke da studira, njegovo otuđivanje od roditelja te njihova smrt (motiv rascjepa među generacijama kojim asocira na opus Y. Ozua). Treći dio trilogije Apuov svijet (Apu sansar, 1959), po mnogim kritičarima i najuspjeliji, govori o pokušaju već odraslog Apua da postane pisac, te o drami njegove obitelji u čijem je središtu otuđivanje pa ponovno zbližavanje sa sinom (što podsjeća na početak ciklusa, ali i otvara jedan novi »životni krug«). U filmu su se afirmirali Sharmila Tagore i Soumitra Chaterjee, kasnije njegovi česti glumci. U međuvremenu je realizirao još 2 filma, od kojih je znatno uspjeliji Salon za glazbu (Jalsaghar, 1958), o bogatašu koji naglo siromaši a jedina mu je strast i utjeha glazba, djelo koje još više navodi na usporedbe sa Čehovom i Ozuom. Od ostalih filmova izdvajaju se Veliki grad (Mahanagar, 1963, nagrada za režiju u Berlinu 1964), s radnjom u suvremenome urbanom ambijentu (Calcutta), o konzervativno odgojenoj ženi koja se suočava s teškoćama na poslu, i Charulata/Usamljena žena (Charulata, 1964, nagrada za režiju u Berlinu 1965) prema motivima priče R. Tagorea, o izdavaču koji — zaokupljen poslom i politikom — otkriva da se supruga zaljubila u njegova rođaka, delikatna studija osjećajâ u kojoj prevladavaju melodramski elementi. Go,d. 1961. snimio je o velikom piscu dokum. film Rabindranath Tagore, a prema njegovu romanu igr. film Kuća i svijet (Ghare baire, 1984). Svoje filmove uglavnom je radio na jeziku bengali, a tek dijelom na hindiju; svima je bio scenarist, a za neke je skladao i muziku. Režira i za televiziju (npr. tv-film Oslobađanje — Sadgati, 1981). Na prvom FEST-u u Beogradu 1971. odlikovan je Ordenom jugoslavenske zastave sa zlatnim vijencem, 1978. postao je počasni doktor sveučilišta u Oxfordu, a 1982. dobio je u Veneciji specijalnoga Zlatnog lava za cjelokupan opus. Objavio je knjigu Naši filmovi, njihovi filmovi (Our Films, Their Films, New Delhi 1977).

Iako ne bilježi mnoge reprezentativne činjenice revolucionarnih pov. gibanja u Indiji, R. je svojim ekspresivnim intimizmom sugestivno dočarao jaz i sukob tradicionalnoga i modernoga, otkrivajući svijetu Indiju potpunije od dr. sineastâ. I neovisno o tome, svojim je izvornim stilom (specifičan osjećaj za protok vremena, prividno nepostojanje tempa, svođenje fabule — na način tal. neorealizma — na nekoliko osnovnih događanja, izmjene i miješanje melankoličnoga i dramatskog ugođaja) stekao ugled jednoga od najznačajnijih film. redatelja svijeta.

Ostali igr. filmovi: Kamen mudrosti (Parash pathar, 1957); Glumica (Devi, 1960); Tri sestre (Teen kanya, 1961, omnibus od 3 epizode); Kanchenjunga (1962); Ekspedicija (Abhijaan, 1962); Ništarija i svetac (Kapurush o mahapurush, 1965); Heroj (Nayak, 1966); Menažerija (Chiriyakhana, 1967); Pustolovine Goopyja i Baghe (Goopy gyne Bagha byne, 1969); Protivnik (Pratidwandi, 1970); Dani i noći u šumi (Aranyer din ratri, 1970); Ograničeni (Seemabaddha, 1971); Udaljena grmljavina (Asani sanket, 1973); Zlatna tvrđava (Sonar kella, 1974); Ljudska džungla (Jana aranya, 1975); Igrači šaha (Shatranj ke khilari, 1977); Živio gospodar Felu! (Joi Baba Felunath, 1978); Kraljevstvo dijamanata (Heerak rajar deshe, 1979); Neprijatelj naroda (Ganashatru, 1988).

LIT.: M. Seton, Portrait of a Director, Bloomington 1970; R. Wood, The Apu Trilogy, New York 1971; F. Rangoonwalla, Satyajit Ray's Art?, Shahdara Delhi 1980; Ch. Gupta, The Cinema of Satyajit Ray, New Delhi 1980; H. Micciolo, Satyajit Ray, Lausanne 1981.