RATNI FILM

RATNI FILM, naziv za sve vrste filmova u kojima dominira tematika rata. Naziv se ne odnosi na neki strože definiran žanr; s jedne strane ne određuje ga uvijek samo prisustvo ratnih zbivanja, već se u obzir može uzeti stupanj u kojem rat uvjetuje radnju filma, razvoj likova i sl.; s druge strane, R. može sadržavati osobine akcionog, pustolovnog, povijesnog, znanstvenofantastičnog filma i dr., te se prema tome razlikuje nekoliko podžanrova u okviru najšire shvaćenoga ratnog filma. Ratnim povijesnim spektaklima nazivaju se djela što graniče s pov. filmom, a u središtu su im ratna zbivanja iz udaljenije prošlosti; pri tome se mogu usredotočiti na čitave ratove, pojedine bitke ili važne pov. ličnosti (vladare, vojskovođe, junake /utoliko mogu graničiti i s biografskim filmom/); u takvom filmu događaji i ličnosti mogu biti stvarni, ali i fiktivni, no uklopljeni u postojeću pov. pozadinu. Ratni akcioni (pustolovni) film jedan je od najrasprostranjenijih podžanrova, a obuhvaća komerc. ostvarenja temeljena na prizorima borbe i atrakciji ratnog spektakla. Psihološki ratni film dijelom može biti sličan ratnome akcionom filmu, no cjelokupnost događanjâ poslužit će opisivanju i razvijanju karakterâ, te analizi njihova ponašanja u ratnim uvjetima. Ratna melodrama obično kroz ljubavnu priču promatra djelovanje rata na sudbine pojedinaca, prikazujući najčešće nemogućnost realizacije ljubavi zbog sveprisutnoga ratnog kaosa ili zbog moralnih obveza što nalažu žrtvovanje osobnih interesa. Podžanrovi ratnog filma također uključuju diverzantske filmove, zatim filmove s tematikom pokreta otpora i ilegalnog djelovanja, te filmove o velikim bjegovima (iz koncentracionih i ratnih zarobljeničkih logora). Ratna komedija sljedeća je mogućnost pristupa ratnoj tematici, a ako je određenija i žešća u »dijagnosticiranju« i osudi uzrokâ rata, te u isticanju apsurdnosti ratovanja, tada se govori o crnoj komediji, ratnoj satiri i sl.

U ratne filmove ubrajaju se i djela s radnjom iz prijeratnoga odn. poratnog razdoblja, jer se pojam rata može proširiti na zbivanja koja mu prethode, kao i na situaciju koju rat za sobom ostavlja. No, dok je u filmovima prve skupine presudan polit. faktor (diplomatski sporazumi, podjele i dogovori), u filmovima s poratnom tematikom prevladava socijalno-ekon. faktor s opisom teškog života. Također, R. ne mora biti određen samo ratovima koji su zaista postojali (ili koji traju), već i ratovima budućnosti (npr. atomskim).

Ratni se filmovi, nadalje, mogu podijeliti i s obzirom na njihov stav prema ratu, pa tako razlikujemo proratne i antiratne filmove, odn. filmove mistifikacije i filmove demistifikacije rata. Proratni zagovaraju rat kao oblik rješavanja sukobâ i problemâ; oni uključuju i sve propagandne filmove što se često snimaju neposredno uoči ili u toku sâmog rata, a zadatak im je da svojim sadržajem i načinom prezentacije (glorifikacija voj. moći) očvrsnu moral vojske i građanstva. Antiratni se film angažira na očuvanju mira, prikazujući ratne strahote, ali i mogućnosti prevladavanja krizâ; dijeli se na pacifistički (osuđuje rat ali nužno dublje ne ispituje njegove političko-ekon. determinante) i antimilitaristički film (u kojem se samo državno-voj. ustrojstvo optužuje kao čovjeku i ljudskoj zajednici neprimjereno, a rat promatra kao apsurd i posljedica tog ustrojstva).

Razvitak. Prvi kadrovi ratnog filma datiraju još iz doba sâmih početaka filma; bili su to kratki prizori što su se temeljili na aktualnim događajima, ili su rekonstruirali zbivanja iz nacionalnih povijesti. Razlozi pojave i popularnosti žanra su spektakularnost ratnih zbivanja na platnu, te važnost rata kao kolektivnog iskustva čovječanstva i jednoga od najznačajnijih događaja u povijesti naroda, što često u velikoj mjeri mijenja »sliku svijeta«, određuje nove načine mišljenja i dr. Osim toga, pokazalo se da film, kao medij masovne manipulacije, može efikasno služiti i kao polit. sredstvo u razdobljima konsolidacije snaga pojedinih zemalja za borbu protiv neprijatelja; budući da je rat polit. činjenica, R. je u osnovi politički film.

Pripreme za I svj. rat dovele su do porasta proizvodnje ratnih filmova, osobito u nekim zemljama (Njemačka); prevladavaju djela s prizvukom patriotizma i propagande (takvo je i Srce svijeta, 1918, D. W. Griffitha), no to prvo globalno iskustvo rata bilo je izvor i prvoga značajnoga antiratnog filma Optužujem (1918) A. Gancea. U razdoblju između dvaju ratova nastalo je nekoliko važnih antiratnih filmova kao što su Na Zapadu ništa novo (1930) L. Milestonea, Zapadno bojište 1918. (1930) G. W. Pabsta i Velika iluzija (1937) J. Renoira (sl. filmovi javljaju se i u drugoj polovici 50-ih godina — s prvim smirivanjem napetosti među blokovima).

Približavanjem II svj. rata javlja se novi poticaj za proizvodnju ratnih filmova — proratnog karaktera u Italiji i Njemačkoj. U toku sâmog rata R. je dominantan film. žanr u svim zaraćenim zemljama. Poratno razdoblje obilježuju djela o soc. i ekon. problemima u ratom osiromašenim i demoraliziranim zemljama (npr. tal. neorealizam). Inače, II svj. rat ostaje temom mnogih redatelja i značajnih filmova do najnovijeg doba. Istodobno, nastaju i filmovi anticipacijskog karaktera o novome i posljednjemu, atomskom ratu: o tome kako do njega može doći (npr. Kritična točka, 1964, S. Lumeta, Doktor Strangelove, 1964, S. Kubricka i Ratne igre, 1983, J. Badhama) i kakve su njegove pretpostavljive posljedice (tzv. post-apokaliptični filmovi — npr. Posljednja obala, 1959, S. Kramera i Dan poslije, 1983, N. Meyera). Lokalne ratove također prate čitavi film. ciklusi, pa je tako nastao i tzv. Vijetnamski ciklus u am. kinematografiji (npr. Lovac na jelene, 1978, M. Cimina, Apokalipsa danas, 1979, F. F. Coppola, Platoon — vod smrti, 1986, O. Stonea i Full Metal Jacket, 1987, S. Kubricka).

Ratni dokumentarni film. Na razvitak ratnoga igr. filma umnogome je utjecao upravo ratni dokumentarni film koji je neposredno prikazivao zbivanja na različitim ratištima, naknadno unesena u ratne filmske novosti što su donosile informacije s fronte (gdje su poginuli i mnogi ratni snimatelji) — kadikad i uz obilje falsifikata. Dokumentaristika se u ratnim situacijama koristila u propagandne svrhe; u toku II svj. rata ističe se djelovanje Humphreyja Jenningsa i produkcije Crown Film Unit (»produžetka« Britanskoga dokumentarističkog pokreta), zatim Franka Capre (serija Zašto se borimo?, 1941-43), Leonida V. Varlamova (npr. Moskva uzvraća udarac, 1942, i Staljingrad, 1943) i dr. Neki filmovi naručeni u propagandne svrhe (npr. Neka bude svjetlo!, 1945, J. Hustona) imali su toliko sugestivnu antiratnu poruku da su ih voj. vlasti zabranile za prikazivanje. Dokum. film o ratu može biti i kompilacijski — sastavljen od arhivskih materijala koji dokumentiraju neki događaj ili nečiju djelatnost (npr. ratnih zločinaca); ratnim dokum. filmovima smatraju se i oni s temom stradanja zatvorenikâ u koncentracionim logorima (npr. jugosl. film Jasenovac, 1945, G. Gavrina i K. Hlavatyja), kao i oni koji dokumentiraju akcije gerile (osobito u Latinskoj Americi). Proizvodnja ratnoga dokum. filma (kao i u njegovim ostalim žanrovima) u novije je doba znatno smanjena pojavom brze, dnevne tv-reportaže (→ dokumentarni film).

Ratni dokumentarni film na području Jugoslavije. Godine 1903. Pathéovi snimatelji bilježe događaje iz ilindenskog ustanka u filmu Pokolj u Makedoniji, koji se smatra prvim djelom ratne dokumentaristike u nas; nešto kasnije, ratne dokum. zapise u dijelovima nalazimo i u filmovima Miltona Manakija i Mihaila Mihailovića-Mike Afrike.

Za II svj. rata i NOB-e snimljeno je, zbog nedostatka tehnike i film. vrpce, vrlo malo dokum. materijalâ. Nakon oslobođenja rade se brojni, uglavnom kompilacijski filmovi što svjedoče o revolucionarno-oslobodilačkoj borbi, bitkama iz NOB-e, suđenjima ratnim zločincima i sl. (→ novosti, filmske).

NOB i film. Cjelokupna igr. produkcija nove Jugoslavije temelji se velikim dijelom na ratnom filmu; iako je riječ o djelima čija je tematika šira od ratne (revolucija, socijalno-polit. preobražaj društva), u osnovi su oni većinom odredivi kao ratni filmovi.

Prvi igr. film snimljen u Jugoslaviji nakon oslobođenja, Slavica (1947) V. Afrića, je ratni; nakon toga proizvedeno je još oko 200 ratnih filmova. U prvoj fazi snimaju se »himnički« filmovi o revoluciji i društv. promjenama, s naglaskom na akciji, dok se psihol. produbljenost javlja 50-ih godina (npr. Ne okreći se, sine, 1956, B. Bauera, Veliki i mali, 1956, i Sam, 1959, V. Pogačića, te Deveti krug, 1960, F. Stiglica). Istodobno i dalje se snimaju ratni akcioni filmovi (osobito Ž. Mitrović, H. Krvavac, A. Đorđević i M. Stamenković); kao eminentno antiratni film ističe se Dolina mira (1956) F. Stiglica. Šezdesete godine obilježene su nastavkom psihol. tendencijâ (npr. Tri, 1965, A. Petrovića i Kaja, ubit ću te!, 1967, V. Mimice), te pojavom filmova s kritičkim odnosom prema revoluciji (npr. Zaseda, 1969, Ž. Pavlovića) od kojih su neki svrstani u tzv. crni val. Osobena, poetska viđenja ljudi u ratu ostvario je P. Đorđević u svojoj trilogiji Devojka (1965), San (1966) i Jutro (1967); značajan autorski doprinos dali su još A. Vrdoljak i L. Zafranović. Stradanja i bitke iz NOB-e prikazane su i u epsko-spektakularnim filmovima poput Kozare (1962) i Bitke na Neretvi (1969) V. Bulajića ili Sutjeske (1973) S. Delića. Ratna je komedija (npr. Mačak pod šljemom, 1962, Ž. Skrigina i Nikoletina Bursać, 1964, B. Bauera) u nas najmalobrojnija od podžanrova.

Rat i revolucija ostaju česta tema domaće kinematografije; unutar nje otvaraju se nova područja, pristupi i viđenja dolaskom novih generacija film. autora.

LIT.: G. Sadoul, Povijest filmske umjetnosti, Zagreb 1962; R. Novaković, Istorija filma, Beograd 1962; L. Ghirardini, Il cinema e la guerra, Parma 1965: V. Petrić, Razvoj filmskih vrsta, 1970; M. Gheorghiu, Filmul si armele, Bucuresti 1976; E. Patalas, Istorija filmske umetnosti, Beograd 1977; N. Kagan, I film di guerra, Milano 1978; Uredništvo, Pamjat' grozovyh let, Leningrad 1980; E. Barnouw, Dokumentarac, Beograd 1981; M. Čolić, Jugoslovenski ratni film, Beograd/Titovo Užice 1984.