PEREIRA DOS SANTOS, Nelson

PEREIRA DOS SANTOS, Nelson, braz. redatelj, scenarist, producent i montažer (São Paulo, 26. X 1928). Za studija prava film. amater. Od 1950. novinar, od 1951. film. kritičar. Film. karijeru otpočinje 1952. kao asistent redatelja, potom studira režiju na visokoj film. školi IDHEC u Parizu. Niskobudžetnim, neovisno snimljenim prvim igr. filmovima (pod utjecajem tal. neorealizma) Rio, četrdeset stupnjeva (Rio 40 graus, 1954) i Rio, mrtva zona (Rio, zona norte, 1957) o bijedi većine stanovništva tog velegrada, profilira se kao angažirani intelektualac lijeve orijentacije te preteča i »duhovni otac« pokreta → Cinema Nôvo. Oba djela (prvo je kraće vrijeme bilo zabranjeno) izazivaju kontroverze i sukobe, ali — zbog ukazivanja na potrebu promjenâ u »amerikaniziranoj« braz. kinematografiji te zbog plediranja za realizam (a protiv sentimentalizma i folklorizma) — nailaze na oduševljenje inteligencije. Nakon 2 manje uspjela filma, njegovi Suhi životi (Vidas sêcas, 1963, po romanu G. Ramosa) o seljačkoj sirotinji braz. Sjeveroistoka — zajedno s filmovima Bog i đavao u zemlji sunca (1963) G. Roche i Puške (1963) R. Guerre — ostvarili su, nakon 10 godina, prvi međunar. uspjeh braz. filma te afirmaciju pokreta Cinema Novo. Nakon voj. udara 1964. pokret je onemogućen, a P. neko vrijeme u ilegali. Ostavši — za razliku od Roche — u zemlji, posvećuje se pov. tematici (npr. naručeni Sudac — O justicero, 1967), snima kratkometr. filmove i bavi se pedagoškim radom (zaslužan je za uvođenje studija filma na sveučilištima u Brasiliji i Niteróiju). Filmovima s kraja 60-ih i s poč. 70-ih godina, iako zaodjenutim u pov. ruho, analogijom se (donekle i u stilu tzv. fanta-politike) dotiče problema suvremenosti (npr. kolonijalizma), često i s mnogo ironije i satire (»rehabilitacija ljudožderstva«): npr. Glad za ljubavlju (Fome de amor, 1968) i Kako je bio ukusan moj Francuz (Como é gostoso o meu Francês, 1971). Filmovima Ogumov talisman (O amuleto de Ogum, 1974) i Šator čudesâ (Tenda dos milagros, 1977, prema djelu J. Amada) bavi se dotad zanemarenom crnačkom tematikom — afr. korijenima i ritualima sačuvanim i u kršć. Brazilu. Polit. tematici vraća se Pozornicom života (Na estrada da vida, 1980), kroz naizgled folklornu temu o seljačkoj tzv. caipira-glazbi govoreći o neprestanom dolasku bezemljašâ u favele gradova, te mnogo eksplicitnije u Uspomenama iz zatvora (Memórias de cárcere, 1984) prema djelu G. Ramosa. Bavi se i montažom (npr. više filmova G. Roche i L. Hirszmana).

Ostali igr. filmovi: Crveni kaktus (Mandacarú vermelho, 1961); Zlatna usta (Bôca de ouro, 1962); Vrlo luda ludnica (Um azyllo muito louco, 1970); Tko je Béta? (Quem é Béta?, 1973); Jubiabá (1986).