OPHÜLS, Max

OPHÜLS, Max (pr. ime Maximilian Oppenheimer), franc. filmski i kazališni redatelj njemačko-žid. podrijetla (Saarbrücken, 6. V 1902 — Hamburg, 26. III. 1957). Sin vlasnika tvornice tekstila, odbija da se zaposli u roditeljskom poduzeću. Isprva se bavi kaz. kritikom, nešto kasnije i glumom. Kao kaz. redatelj debitira 1923. u Dortmundu, već 1926. režira u bečkom Burgtheateru, a kasnije je angažiran i u Frankfurtu i Bresslauu (danas Wrocław); do 1930. stječe znatan ugled postavama djelâ znamenitih dramatičara: Zweiga, Büchnera, Schnitzlera, Gogolja, Shakespearea, Molièrea, Kleista, Shawa, Pagnola i dr. God. 1931. glumac je i asistent redatelja u filmu Nikad više ljubav A. Litvaka, a iste godine režira i svoj prvi igr. film Zaljubljena firma (Die verliebte Firma). Na dan požara Reichstaga 1933. emigrira u Francusku (1934. prima i franc. državljanstvo). Izuzev 2 filma (u Italiji odn. Nizozemskoj), u toj svojoj fazi radi u Francuskoj. Prvi uspjeh postiže svojim posljednjim filmom na njem. jeziku Ljubakanje (Liebelei, 1932, u Austriji); ta vrhunska melodrama sadrži već sve važnije značajke Ophülsova cjelokupnog opusa. Ponikao iz tipično bečkog »duha valcera i operete«, realist. predložak (istoimeni kaz. komad A. Schnitzlera) se poetizira i pretvara u deskripciju jedne tragične ljubavi, ali postaje i izvanvremenska priča o ljubavi i smrti (s motivom »pročišćenja kroz ljubav«, vrlo čestim kod Ophülsa). Uočljiva je redateljeva sposobnost uživljavanja u krhke i osjećajne ženske likove (mahom tragične) čija je težnja čistoj ljubavi u izravnoj opreci s okrutnošću i perverzijom društva, te sklonost vožnjama i panoramama koje — uz deskriptivnu funkciju — služe i stvaranju ugođaja nesigurnosti i kobi. Od filmova iz toga razdoblja, vrijednošću ili zanimljivošću ističu se još: Svačija gospođa (La signora di tutti, 1934, u Italiji), ostvaren kroz retrospekcije (također njegov učestali red. postupak), o film. zvijezdi (I. Miranda) navedenoj na samoubojstvo; Božanstvena (Divine, 1935), sa zbivanjima u atmosferi pariškog Pigallea; Nježna neprijateljica (Tendre ennemie, 1936), o djevojci koju je majka natjerala u brak unaprijed osuđen na propast; Werther (Werther/Le roman de Werther, 1938) prema slavnom romanu J. W. Goethea; Od Mayerlinga do Sarajeva (De Mayerling à Sarajevo, 1940), ponovno »bečkog ugođaja«, no usredotočen na pov. zbivanja i ličnosti (prijestolonasljednik Franjo Ferdinand i supruga Sofija). God. 1940. emigrira u Švicarsku gdje postavlja 2 kaz. komada i režira film Škola za žene (L'école des femmes) prema Molièreu (nedovršen), potom (1941) prelazi u SAD, gdje mu nastavak karijere omogućuje P. Sturges (isprva bez potpisa pomaže dr. redateljima). Prvi mu je potpisani am. film Prognanik (The Exile, 1947), pov. djelo (XVII st.) o progonstvu engl. kralja Karla II. Veći uspjeh postiže filmom Pismo nepoznate žene (Letter from an Unknown Woman, 1948) prema pripovijetki S. Zweiga, u kojem se — u retrospekcijama koje »ilustriraju« pismo — prikazuje ljubav žene, sada neizlječivo bolesne (J. Fontaine), koja je bila napuštena a ljubavnik (L. Jourdan) je nakon 15 godina nije ni prepoznao. Iako je u pitanju izrazito sentimentalan sadržaj, upravo taj film potvrđuje tvrdnje da »Ophüls melodramu uzdiže na razinu poezije«, a zapaža se i njegova sposobnost da u hollywoodskim studijima uvjerljivo ostvari atmosferu Evrope (ponovno Beč); ističe se, nadalje, kvaliteta njegove suradnje sa snimateljem (F. Planer, dotad njegov omiljeni snimatelj /u Francuskoj ga zamjenjuje Ch. Matras/). Njegova 2 posljednja am. filma izrazito su potcijenjena: Uhvaćen (Caught, 1948), o ženi između dva muškarca (B. Bel Geddes) — neurotičnog supruga koji je dovodi do psih. sloma (R. Ryan) i ideal. liječnika koji je liječi (J. Mason); Trenutak lakoumnosti (The Reckless Moment, 1949), o majci (J. Bennett) koja — štiteći kćer — dolazi u ruke ucjenjivaču (J. Mason). Nakon toga vraća se u Francusku i originalno režiranim omnibusom s mnogo zvijezda Vrtuljak (La ronde, 1950) — u karakterističnoj atmosferi belle époque, s idejom o ništavnosti želje a vrijednosti ljubavi — započinje vrlo uspješno završno razdoblje karijere (kojem nemalo pridonosi suradnja sa scenaristom J. Natansonom). Slijedi Zadovoljstvo (Le plaisir, 1952), ponovno omnibus ljubavne tematike (prema trima novelama G. de Maupassanta), u kojem se potvrđuje Ophülsova sklonost prikazu reprezentativnih, čak spektakularnih ambijenata: svijeta umjetnikâ, balova, kazališta, kabarea, bordela i sl. Madame de ... (1953) ponovno je priča o ženi (D. Darrieux) između supruga (Ch. Boyer) i ljubavnika (V. De Sica), s radnjom na rubu banalnosti (ženine naušnice stižu do muževe ljubavnice, potom do njezina ljubavnika koji joj ih vraća, što dovodi do nesreće), kojom se — međutim — izražava ideja o zatvorenom krugu »društvene igre-vrtuljka«. Njegov posljednji film Lola Montez (Lola Montès, 1955) najuspjeliji je u tom razdoblju (ujedno jedino ostvarenje u boji njegova opusa): ta priča o Irkinji, poznatoj plesačici i otmjenoj kurtizani (M. Carol) koja se sredinom XIX st. kretala po evr. središtima mondenog života i dvorovima (među likovima su i F. Liszt i Ludwig II Bavarski) ponovno je prigoda da se iza luksuza i dekoracije otkriju usamljenost, tuga i moralno propadanje. Iako djelo osobito dojmljivo sjedinjuje sve Ophülsove stilske karakteristike (osobito se ističe funkcionalan rad u mizansceni te scenografiji /J. d'Eaubonne/), doživio je financ. krah (a i kritika mu isprva nije bila sklona, na što su oštro reagirali R. Rossellini, J. Cocteau, J. Becker i J. Tati), čime je i završila njegova film. karijera (tokom koje je realizirao i više kratkometr. filmova). Pripremani film o slikaru A. Modiglianiju realizirao je, s posvetom Ophülsu, J. Becker 1957. kao Montparnasse 19. Umro je u Hamburgu, gdje je u kazalištu postavljao Beaumarchaisovu Figarovu ženidbu. Posthumno su mu objavljeni memoari Predstava u postojanju (Spiel im Dasein, 1959).

Bez obzira na to što je svoje filmove snimao posvuda u svijetu i što se stalno morao prilagođavati proizvodnim posebnostima pojedinih kinematografija, O. je svojim shvaćanjem medija, posebno režije (a i kozmopolitskim duhom), uspio svakom filmu dati specifičan, lako prepoznatljiv biljeg, realiziravši ipak koherentan opus prožet sugestivno definiranim svjetonazorom; spoj erudicije, odnjegovanog duha i istančanog senzibiliteta rezultirao je specifičnim, atraktivnim (pomalo kićenim) red. stilom kojeg kritika naziva »baroknim«.

Njegov sin Marcel Ophüls ugledan je redatelj dokum. filmova.

Ostali igr. filmovi: Prodana nevjesta (Die verkaufte Bruat, 1932); Nasmijani nasljednici (Die lachende Erben, 1933 /snimljen 1931/); Oteli su jednog čovjeka (On a volé un homme, 1934); Novčarska komedija (Komedie om Geld, 1936, u Nizozemskoj); Yoshiwara (1937); Bez sutrašnjice (Sans lendemain, 1939).

LIT.: R. Roud, Max Ophüls, London 1958; C. Beylie, Max Ophüls, Paris 1963; M. Mancini, Max Ophüls, Firenze 1978; s. a. Ophüls, London 1978.