MOĆ RAZLAGANJA

MOĆ RAZLAGANJA, također rezolucija fotografskog sistema, pojam kojim se označuje najbliži položaj dvaju točkastih izvora svjetla, onih koji mogu biti identificirani kao 2 odvojene slike; svojstvo razlaganja i svojstvo razlikovanja »finih detalja«. Izražava se serijom paralelnih linija po jednom mm, koje — kad ih snimimo na negativu (ili pozitivu) — možemo »odbrojati« kroz snažnu lupu. Pri tome razlikujemo mogućnosti rezolucije optičkog sistema (objektivi, projektori, mikroskop i dr.) i rezolucije film. vrpce. Efektivna oštrina finalne slike funkcija je obje vrijednosti. Razlikovanje detalja optičkim sistemom (objektivom) ograničeno je veličinom disperzijske kružnice (→ oštrina). Dobro korigirani objektiv razlaže s test-predloška 80—100 linija po mm (oni najbolji i do 200), dok se zadovoljavajućim smatra razlaganje od oko 30. Kod većine objektiva moć razlaganja je veća u središtu slike no pri krajevima. Sa smanjivanjem relativnog otvora objektiva raste moć razlaganja, koja svoj maksimum dostiže negdje oko f8, a daljim smanjivanjem relativnog otvora se smanjuje. M. filmske vrpce ograničena je veličinom njezinog zrna i disperzijom svjetla u emulziji, a ovisna je i o kontrastu predloška te uvjetima razvijanja vrpce. Kvalitetna film. i fotogr. vrpca mora imati sljedeće vrijednosti: negativ srednje osjetljivosti — 40 do 60 lin/mm, negativ niže osjetljivosti — 70 do 100 lin/mm, a kinemat. pozitiv — 120 do 200 lin/mm. Postoje još neki načini objektivnog ocjenjivanja oštrine fotogr. slike, a to su — osim → akutance — suvremeni elektronički načini mjerenja poznati pod nazivom OTF (akr. od engl, optical transfer function)I i MTF (akr. od engl. modulation transfer function), praktično nedostupni snimatelju koji je ipak upućen na mjerenje moći razlaganja test-predloškom.

LIT.: L. Larmore, Introduction to Photographic Principles, New York 1968; S. F. Ray, The Lens and All Its Jobs, New York/London 1977; N Tanhofer, Filmska fotografija, Zagreb 1981.