MADŽARSKA

MADŽARSKA. Prve predstave filmova braće Lumière održane su 10. V 1896. u budimpeštanskom hotelu Royal, a iste godine braća Arnold i Zsigmond Sziklai, uz pomoć franc. snimatelja Therma, organiziraju snimanje posjeta cara Franje Josipa izložbi prigodom tisućugodišnjice madž. kraljevstva. Više poduzetnika priređivalo je projekcije u kavanama i pod šatorima, dok je prvi stalni kinematograf Fortuna otvoren 1905. u Budimpešti (gdje već 1912. posluju 92 kino-dvorane). Prvi madž. (kratkometražni) film »Ples« režirao je i snimio Béla Zsitkovszki 1901. uz sudjelovanje većeg broja tadašnjih vodećih kaz. glumaca. Poduzeće Projeclograph, koje su osnovali Mór Unterleider i József Neumann, prvo se u Madžarskoj počelo baviti nabavom i prikazivanjem filmova te prodajom i iznajmljivanjem film. tehnike, a 1908/09. proizvelo je 11 filmova različnih žanrova. Prvi film. atelje izgradio je 1911. Miklós Faludi, koji je u svojoj film. tvrtki Hunnia Biográf kroz 2 godine proizveo 14 filmova, uglavnom kabaretskih skečeva u režiji glumca Sándora Gótha. Prvi film. časopis »Kinematográf« pokrenut je već 1907, a 1909. osnovan je Savez madžarskih kinematografista koji je izdavao i vlastiti list.

Nekoliko duljih, ambicioznijih filmova snimljenih 1912 (npr. »Sestre« Ödöna Uhera, »Peštanski reporter« Aladára Fodora i dr.) označava početak organizirane film. proizvodnje, u kojoj za sve veći broj proizvodnih poduzeća rade redatelji pridošli iz redova glumaca, novinara, fotografa i srodnih struka, a film se sve više tretira kao umjetnost usko vezana uz književnost i kazalište. Česte su ekranizacije klas. djelâ velikanâ madž. književnosti (J. Katone, S. Petőfija, J. Eötvösa, K. Mikszátha, G. Gárdonyija, M. Jókaija i dr.), scenarije pišu istaknuti suvremeni pisci (npr. Ferenc Herczeg, Ferenc Molnár, Sándor Bródy i Frigyes Karinthy), dok u filmovima nastupaju i najveće kaz. tragetkinje (npr. Mari Jászai i Lujza Blaha). Prvi dugometr. film »Alijev ružin vrt« (1913) režirao je Oszkár Damó, koji je kasnije film. proizvodnju pokrenuo i u provinciji (grad Eger). Zapaženi su i pokušaji stvaranja burleske u am. stilu (npr. »Pufi kupuje cipele«, 1914, Kornéla Táborija, s popularnim debelim komičarom Károlyem Huszárom), a jedan od najplodnijih redatelja tog razdoblja Alfred Deésy ekranizira i djela stranih pisaca (npr. »Raskoljnjikov«, 1916, po Dostojevskom). Jenő Janovics osniva film. proizvodnju i u Kolozsváru (danas Cluj u Rumunjskoj), gdje djeluju neki od tada vodećih sineasta. Premda je teh. opremljenost kinematografije skromna, u Madžarskoj snimaju i mnogobrojni inozemni producenti a s porastom proizvodnje veća skupina madž. intelektualaca odabire film za svoj poziv (npr. Ö. Uher, O. Damó, A. Deésy, Jenő Illés, Béla Balogh, Miklós M. Pásztory, Márton Garas, Pál Aczél i dr.). Među njima se osobito ističu dvojica koji kasnije stječu i međunar. ugled u američkoj, odn. britanskoj kinematografiji: Mihály Kertész (Michael Curtiz) i Sándor Korda (Alexander Korda). Bivši glumac, Kertész je do 1919. režirao ukupno 38 madž. filmova, od kojih je najuspjeliji »Bank Bán« (1914). Korda je počeo kao film. kritičar a do odlaska iz Madžarske režirao je 24 filma, od kojih je najpoznatiji »Magnat Miško« (1917). God. 1918. izgradio je atelje Corvin kojim postavlja temelje modernim metodama proizvodnje u Madžarskoj. Polet izazvan po izbijanju I svj. rata (jer s madž. tržišta nestaju mnogobrojne inozemne produkcije) dovodi do žanrovskog obogaćivanja, pojave šireg kruga profesionalaca raznih struka, osnivanja modernog ateljea Star 1917. i znatnog porasta broja filmova — od 18 u 1914. do čak 102 u 1918.

Za kratkotrajne Sovjetske Republike Madžarske, 12. IV 1919. donijet je dekret o nacionalizaciji film. industrije — prvi čin podržavljenja kinematografije u svijetu. Stvorene su posebne proizvodne jedinice — Studio filmova za djecu i Studio znanstvenopopularnih filmova; Proleterska akademija bila je zadužena za školovanje novih kadrova, a Središnja uprava za dramaturgiju (pod rukovodstvom S. Korde) za scenarije. Većina tada aktivnih redatelja uključila se u rad, pa je za 133 dana sovj. vlasti nastao 31 film, od kojih se najznačajnijim smatra »Samuel istražitelj« M. Garasa. Redovito su izlazile i tjedne film. novosti Vörös riport (ukupno 20 brojeva), koje su pod rukovodstvom O. Damóa u novom duhu nastavile rad ranije započet pod patronatom jednoga budimpeštanskog večernjeg lista, a izdavan je i časopis »Vörös Film«.

Nakon poraza revolucije i uspostavljanja autokratskog režima regenta — admirala M. Horthyja, proizvodnja je znatno smanjena, a mnogi istaknuti film. djelatnici su emigrirali; neki su karijere s uspjehom nastavili u dr. kinematografijama (npr. S. Korda, M. Kertész, P. Aczél, Béla Lugosi, Oszkár Beregi, Béla Balázs, Pál Sugár, Márta Eggerth, Pál Lukács /Paul Lukas/ i dr.). God. 1920. snimljeno je još nekoliko zanimljivih filmova, no postupno ekon. kriza utječe na zastoj još donedavno konjunkturne kinematografije. Godišnje se snima tek nekoliko filmova (neke zabranjuje cenzura), a od novih imena pojavljuju se samo 2 redatelja koji će kasnije (u Njemačkoj, odn. u Francuskoj i SAD) steći veću reputaciju: Géza Bolváry (Geza von Bolvary) i Pál Fejős (Paul Fejos). Takvo stanje ostaje sve do pojave zvuka. — Od znatne madž. proizvodnje nij. filmova 1901—31. sačuvano ih je tek nekoliko.

Zv. film daje madž. proizvodnji novi zamah. Prvi zv. filmovi na madž. jeziku proizvedeni su u Parizu, gdje je am. kompanija Paramount izrađivala verzije svojih filmova na stranim jezicima; tako su 1930, u režiji Tibora Hegedűsa i uz sudjelovanje poznatih madž. glumaca, proizvedene madž. verzije filmova »Liječnikova tajna« i »Žena koja se smije«. U to vrijeme i drž. rukovodstvo počinje shvaćati polit. moć filma pa država 1931. kupuje tvrtku Corvin (u međuvremenu pod stečajem) i modernizira atelje za snimanje zv. filmova pod imenom Hunnia Stúdió, u kojem se radilo i za mnoge njem., am., franc, i dr. proizvodne kuće. Vlada raznim mjerama potpomaže film. proizvodnju: tako su film. novosti Magyar híradó (koje se tjedno pojavljuju od veljače 1924) prvi put ozvučene već u listopadu 1931 (br. 398), pa postupno izrastaju u jedan od vodećih evr. žurnala. Među prvim madž. zvučnim filmovima ističu se »Plavi idol« (1931) Lajosa Lázára, »Lakej Hipolit« (1931) Istvána Székelya i francusko-madž. koprodukcija velikoga međunar. uspjeha »Marija, madžarska legenda« (1932) P. Fejősa. Postupni porast proizvodnje (27 filmova 1936, 40 — 1940, 52 — 1943) odlikuje se u prvom redu mnogim lakim komedijama čiji je prototip »Auto priča« (1934) Béle Gaála, a velik uspjeh postižu i filmovi »Ne mogu živjeti bez muzike« (1936) A. Deésyja i »Tommy, smrznuto dijete« (1936) B. Balogha. Ostali uspješni redatelji tog razdoblja su I. Székely, G. Bolváry, István György, Emil Mártonffy, Viktor Gertler, László Kalmár, Akos Ráthony, József Baky i Géza Cziffra (zadnja trojica — kao Akos von Rathonyi, Josef von Baky i Geza von Cziffra — uspješno djeluju i u Njemačkoj i Austriji), dok su najpopularniji glumci Kálmán Latabár, Lajos Básti, József Bihari, Gyula Kabos, Pál Jávor, Gyula Gózon, Eva Szörényi, Zita Szeleczky, Zita Perczel, Tivadar Uray, Ella Gombaszogi, Gyula Csortos, Erzsi Simor, Mariska Vízváry, Mária Mezey, Manyi Kiss, Katalin Karády, Margit Dayka, Klári Tolnay, Ági Mészáros i Antal Páger. Uz komedije prevladavaju muz. filmovi (surađuju i najpoznatiji skladatelji László Lajtha, Ferenc Farkas, Ferenc Szabó, György Ránki i dr.), lažne narodnjačke teme s idealiziranom slikom života na selu i gradske priče izvan životne stvarnosti (označene, kao i u Italiji, imenom bijeli telefoni). Najpopularniji glumci za rata su par K. Karády/P. Jávor, koji se predstavio u »Samrtnom proljeću« (1939) L. Kalmára, a potom snimio niz sentimentalnih ljubavnih filmova rado gledanih i izvan Madžarske; sam Kalmár postigao je ogroman uspjeh u publike i muz. filmom »Dankó Pista« (1940). U to vrijeme započinje karijeru više redatelja koji će djelovati i nakon II svj. rata (Arzén Cserépy, Imre Apáthy, Imre Jenei, Márton Keleti i Frigyes Bán), a u dotadašnje konvencije madž. kinematografije nove, soc. tonove unose filmovi »Kaput koji govori« (1941), prvo ostvarenje djelomično u boji, i »Evropa ne odgovara« (1941) Géze Radványija. Madžarska kinematografija zv. razdoblja 1935—45. izborila je i nastojala zadržati treće mjesto u Evropi (iza njemačke i talijanske), snimajući — posebno za rata — uglavnom filmove s neprikrivenom režimskom propagandom.

Potkraj rata, u proljeće 1945, M. je poprište žestokih borbi pa su stradali i kinemat. pogoni. Ipak, već te godine privatni producenti snimaju u drž. ateljeima 3 filma, od kojih je osobito zapažena »Učiteljica« M. Keletija koji — s osloncem na književnost — nastoji obnoviti stil madž. filma iz vremena prije jačanja faš. utjecajâ. Bez financ. sredstava i sa samo 280 aktivnih kino-dvorana, madž. kinematografija neposrednoga poratnog razdoblja nije mogla prosperirati pa 1947/48. dolazi pod utjecaj koalicijskih polit. stranaka, od kojih svaka podržava jednu tvrtku. Od 5 filmova snimljenih u takvom proizvodnom sistemu, međunar. odjek postigao je samo »Negdje u Evropi« (1947) G. Radványija, prema scenariju renomiranog teoretičara B. Balázsa. Tu potresnu osudu rata proizvela je tvrtka pod patronatom KP Madžarske, što označuje ponovno rađanje ambicioznoga domaćeg filma. István Szőts se također uključuje u rad obnovljene kinematografije pa se već 1945. u jednom pamfletu zalaže za podržavljenje film. proizvodnje, a kao stvaralac nastavlja tragom svog doživljaja sela iz zapaženog filma »Ljudi na snježniku« (1942) te snima njegov nastavak — koji mu za Horthyjeva režima nije dopušten — »Pjesma sa žitnih polja« (1947) prema romanu F. Móre (uz suradnju B. Balázsa). Unatoč nedvojbenim vrijednostima, to djelo nije odobreno za prikazivanje »zbog misticizma«, što je i prvi znak novog razdoblja ograničavanja stvaralačke slobode (koje nastupa neposredno nakon nacionalizacije kinematografije u ožujku 1948. i učvršćenja režima M. Rákosija). Prvi film podržavljene proizvodnje, »Stopa zemlje« (1948) F. Bána, još impresionira dramskom snagom i nacionalnim karakterom, no ubrzo sve jače administrativno uplitanje (premda nacionalizacija film. proizvodnji donosi materijalnu sigurnost), kruto planiranje, shematizam dramaturgije i nametanje orijentacije na socijalistički realizam uzrokuju sve izraženiju bezličnost madž. filmova. Neki glumci i redatelji ponovno napuštaju zemlju (npr. K. Karády, G. Radványi /Geza von Radvanyi u Austriji, Njemačkoj, Italiji i Francuskoj/ i dr.), dok B. Balázs doživljuje oštru kritiku; tematski plan određuje snimanje većeg broja propagandno intoniranih »lakirovki«. Kako se u kinematografiju ipak mnogo ulaže, 1949. usvojen je laboratorijski postupak za razvijanje filma u boji (prvijenci su »Guščar Matija«, 1949, Kálmáana Nádasdyja i »Neobičan brak«, 1951, M. Keletija). Svojevrstan bijeg od službene estetike bili su mnogi biografski filmovi o velikanima znanosti i kulture (npr. »Gospođa Déry«, 1951, L. Kalmára i »Erkel«, 1952, M. Keletija), dok je prvi super- spektakl »More se uzburkalo« (1953, u 2 dijela) K. Nádasdyja, posvećen 100. obljetnici ustanka 1848, unatoč velikim ulaganjima bio promašaj. Ipak, i u tom se razdoblju zapažaju znaci stvaralačke živosti: István Homoki-Nagy počinje svoju iznimnu djelatnost u žanru prirodoslovnoga dokum. filma (na području dokumentaristike ističu se još József Csöke, Ágoston Kollányi i Gábor Takács), a javljaju se i novi autori koji već svojim prvim radovima daju naslutiti darovitost što će se cjelovitije iskazati u njihovim kasnijim djelima (npr. Félix Máriássy, Zoltán Várkonyi, János Herskó, Zoltán Fábri i dr.). Izlaz iz postojećih estetskih kanona oni traže u utjecajima V. I. Pudovkina (koji 2 godine provodi u Madžarskoj kao savjetnik) i tal. neorealizma, što se zamjećuje već u Fábrijevom »Znaku života« (1954) koji — kao dokaz razbijanja šablonâ — postiže i međunar. uspjeh. Najavu novih vrijednosti sadrže i filmovi »Liliomfi« (1954) Károlya Makka te »Budimpeštansko proljeće« i »Mala čaša piva« (oba 1955) F. Máriássyja.

Dramatični događaji madž. povijesti u listopadu i studenom 1956. nisu znatnije poremetili kontinuitet proizvodnje. Upravo tada Z. Fábri dovršava svoj prikaz mentaliteta fašizma »Profesor Hanibal« (1956), s kojim postiže i međunar. uspjeh. Nakon toga snima nekoliko zab. filmova (npr. »Ludi april«, 1957), kao što i dr. autori nalaze oduška u komedijama ili sentimentalnim pričama bez veće društv. težine (npr. uspjeli »Nedjeljna romanca«, 1957, Imrea Fehéra, »Legenda iz predgrađa«, 1957, F. Máriássyja i »Dva kata sreće«, 1960,J. Herskóa). Iako nakon 1956. vlada stanovita idejna dezorijentacija (tako dolazi do zabrane filma »Gorka istina« Z. Várkonyija), ipak se više ne nameću estetski kalupi a ima i nekoliko pokušaja zadiranja u aktualnu problematiku (npr. »U ponoć«, 1957, Györgya Révésza te »Jučer«, 1959, i »Sviće«, 1960, M. Keletija). Tada svoje najuspjelije ostvarenje »Procijep« (1956) daje László Ranódy, koji kasnije postiže i međunar. ugled filmom »Ševa« (1963).

Poč. 60-tih godina M. doživljuje polit. evoluciju, što pozitivno utječe na oslobađanje stvaralačke energije i u kinematografiji. God. 1963. osnovana su 4 nezavisna studija pod rukovodstvom istaknutih sineasta, što je omogućilo »konkurenciju ideja« te ubrzo dalo pozitivne rezultate nastupom novih autora i stvaranjem mnogih djela koja će biti obuhvaćena pojmom madžarska škola. Filmovi obrađuju najvažnije probleme egzistencije nacije te pojedinca kao osobe i pripadnika klase, a teme se traže i u povijesti i u kritički sagledanoj suvremenosti. Iako izrazito politizirani u zahvaćanju soc. problematike, filmovi svjedoče i o posebnoj brizi za estetsko oblikovanje pa utiru nove putove modernom filmu. Takav zaokret madž. filma obilježio je njegov razvitak u sljedećih 20 godina, ali nije doveo do zamora jer je usporedo obuhvatio sve generacije autora. Studio Béla Balázs (Balázs Béla Stúdió), osnovan 1958. sa svrhom da pruži mladima mogućnost nesputanoga film. eksperimentiranja, osiguravao je stalno obnavljanje kreativnih snaga.

Središnja autorska ličnost u stvaralačkoj obnovi madž. filma 60-ih godina je Miklós Jancsó, koji je pozornost domaće kritike pobudio filmom »Odvezivanje i vezanje« (1963), a međunar. ugled stekao »Golaćima« (1965) sugestivno iskazujući svoju zaokupljenost poviješću kao prostorom soc. sukobâ, izraženu specifičnim vizualnim jezikom, čime se uključio u prve redove suvremenih kretanja tzv. autorskog filma u Evropi. U nekoliko idućih godina snimio je čitav ciklus vrlo osobno obilježenih pov. meditacija (npr. »Zvijezde i vojnici«, 1967; »Muk i krik«, 1968; »Svježi vjetrovi«, 1969; »Jaganjac Božji«, 1970; »Crveni psalam«, 1972). Jancsó je na uglednim međunar. festivalima dobio velik broj nagrada i priznanja, pa je tako utro put i dr. autorima koji su madž. filmu osigurali mjesto jednoga od najživljih i najosebujnijih u svijetu 60-ih i 70-ih godina. Tako je Z. Fábri u »Dvadeset sati« (1964) kritički prikazao prisilnu kolektivizaciju u poljoprivredi, a poticajna su bila i djela Gy. Révésza (»Zemlja anđela«, 1962) i J. Herskóa (»Dijalog«, 1963/premontiran 1964. od F. Bána/). Od mladih (iz Studija Béla Balázs), prodor na međunar. scenu — filmom »Vir« (1963) — prvi ostvaruje István Gaál, koji svojim djelima moralnog samoispitivanja obrađuje teme neposredne prošlosti (»Zelene godine«, 1965) ili suvremenog života (»Krstitke«, 1967), da bi filmom »Sokolovi« (1970) stvorio snažnu metaforu o vlasti i slobodi. I prvijenac Ferenca Kóse »Deset tisuća sunaca« (1967) postigao je međunar. uspjeh kao otvoreno i estetski osebujno djelo o surovoj zbilji seoskog življenja kroz 3 dramatična desetljeća madž. povijesti. Uspješan je i nastup Istvána Szabóa poetskim igr. filmovima (»Vrijeme sanjarenja«, 1964; »Otac«, 1966; »Ljubavni film«, 1970). András Kovács javlja se dugometražnim dokum. filmom »Teški ljudi« (1964) metodom direktnog filma, o položaju i perspektivama mladih stručnjaka, da bi igr. filmom »Hladni dani« (1966) zašao u pitanja moralne odgovornosti iz vremena fašizma. Péter Bacsó o suvremenim problemima angažiranije progovara u »Ljetu na brijegu« (1967) a potom »Krunskim svjedokom« (1970) ostvaruje oštru satiru mentalitetâ i prilikâ iz vremena Rákosijeve vladavine (film je javno prikazivan tek desetak godina po nastanku). Pál Sándor se pročuo već svojim prvim, na više festivala nagrađivanim igr. filmom »Lutak na zidu« (1967), dok je veteran Tamás Fejér uveo žanr fantastike (»Prozori vremena«, 1969). Ističu se još Tamás Rényi, János Rózsa, Tamás Banovich, Ferenc Kardos, Sándor Simó i Miklós Szinetár.

Tendencije u stvaralaštvu 60-ih godina nastavljaju se i dalje, produbljujući film. promišljanja moralnih i psihol. aspekata pov. i društv. zbivanja, dok je tzv. zabavni film svjesno sveden na najnužniju mjeru. Proizvodnja se ustalila na oko 20 cjelovečernjih igr. filmova godišnje, reorganizacije nisu bitno izmijenile uvjete rada koji stimuliraju autorsku samosvojnost (prešlo se na 2, zatim i na 5 studija), a postupno se afirmirala i čitava plejada vrsnih glumaca (Ferenc Bessenyei, János Koltai, Miklós Gábor, Ferenc Kállai, Ádám Szirtes, Imre Sinkovits, Irén Psota, Ildikó Bánsági, Margit Bara, András Bálint, Tibor Molnár, Iván Darvas, Éva Ruttkay, Marianne Krencsey, Zoltán Latinovits, Lajos Balázsovits, Éva Vass, Judit Halász, Mari Törőcsik, Kati Kovács, Ana Polony, József Madaras, Péter Andorai, György Cserhalmi, Jácint Juhász, István Bujtor, Lili Monori, Mari Kiss, Vera Pap, Juli Básti, Cecília Esztergályos, Dorottya Udvaros i mnogi dr.). Afirmirani se autori potvrđuju novim ostvarenjima (npr. »Peti pečat«, 1977, »Susret Bálinta Fábiána s Bogom«, 1980, i »Rekvijem«, 1982, Z. Fábrija; »Noć čednosti u javnoj kući«, 1977, i »Zagrljeni pogledi«, 1982, K. Makka; »Madžarska rapsodija« i »Allegro barbaro«, oba 1979, te »Srce tiranina ili Boccaccio u Madžarskoj«, 1981, M. Jancsóa; »Ergela«, 1978, »Privremeni raj«, 1981, i »Ljubavnici«, 1983, A. Kovácsa; »Prekjučer«, 1982, i »Ti, otrcani živote!«, 1984, P. Bacsóa), a pojavljuje se iznimno nadareni Zoltán Huszárik koji dospijeva ostvariti tek 2 osebujna, ezoterična djela (»Sindbad«, 1971, i »Csontváry«, 1979). Česte nagrade na svim vrstama međunar. festivala dopunjene su 1982. i Oscarom za najbolji film s neengl. jezičnog područja (»Mefisto«, 1981, I. Szabóa). Sedamdesetih se godina ističe i skupina redateljica koje u svoja ostvarenja unose ženski senzibilitet, ali i oporiji realist., pristup suvremenim temama, često u dokum. filmu ili u kombinaciji dokumentarnoga s igranim (Marianne Szemes, Judit Vass, Judit Elek, Lívia Gyarmathy). Među njima je osobit ugled stekla Márta Mészáros — nizom zapaženih djela koja se bave emancipacijom žene (npr. »Usvojenje«, 1975; »Devet mjeseci«, 1976; »Njih dvije«, 1977; »Nasljednici«, 1980; »Intimni dnevnik/Dnevnik mojoj djeci«, 1982). O vitalnosti i perspektivama svjedoče i djela autorâ koji su se pojavili 70-ih godina (npr. Gyula Maár: »Gospođo Déry, gdje ste vi?«, 1975, i »Neodlučnost«, 1976; Zsolt Kézdi-Kovács: »Kad se József vrati«, 1976, i »Zabranjeni odnosi«, 1983; Pál Gábor: »Verino obrazovanje«, 1978, i »Dugi galop«, 1984; Rezső Szörény: »Sretna Nova godina!«, 1979, i »Sretan rođendan, Marilyn!«, 1981; Péter Gothár: »Poklonjeni dan«, 1979, i »Vrijeme je stalo«, 1982; László Lugossy: »Hvala, slažemo se!«, 1980; Gyula Gazdag: »Izgubljene iluzije«, 1983; tandem Imre Gyöngyössy/Barna Kabay: »Jobova pobuna«, 1983), kao i oni s poč. 80-ih godina (npr. Ferenc András: »Strvinar«, 1982; Pál Erdőss: »Princeza«, 1983; György Szomjas: »Laka tjelesna ozljeda«, 1983; János Xantus: »Eskimki je hladno«, 1983; Péter Timár: »Erotika«, 1985).

U ostalim film. zvanjima posebno se ističu: scenaristi Gyula Hernádi, István Kardos, Ildikó Kóródi, Zsuzsa Tóth i Péter Zimre, snimatelji Tamas Andar, István Hildebrand, György Illés, Miklós Jancsó jr., Péter Jankura, János Kende, Lajos Koltai, Elemér Ragályi, Sándor Sára, Tamás Somló, Ferenc Szécseny i János Zsombolyai, skladatelji Zsolt Döme, Gábor Presser, György Szelmeczi, Sándor Szokolay, Zdenkó Tamássy i György Vukán, kao i mnogi drugi.

Animacijom se u Madžarskoj pionirski počeo baviti Marceli Vértes 1919 (po nekim izvorima István Kató Kiszly još 1914). Sredinom 30-ih godina u proizvodnji reklamnih filmova s mogućnostima animacije eksperimentiraju Gyula Macskássy, János Halász (John Halas) i György Pál (George Pal), no potonja dvojica karijeru ubrzo nastavljaju u inozemstvu (u Vel. Britaniji, odn. u SAD). Priliku da nastavi rad Macskássy dobiva tek 1950. kada jedna skupina entuzijasta započinje organizirano raditi na anim. filmovima, iz čega izrasta današnji Pannonia Stúdió u kojem je proizvedeno više stotina kratkometražnih crt. filmova i anim. serija za televiziju, kao i nekoliko dugometražnih crt. filmova (npr. »Vitez Janoš«, 1973, Marcella Jankovicsa i »Guščar Matija«, 1976, Attile Dargaya); na međunar. smotrama studio je osvojio veći broj nagrada (i Oscara za film »Muha«, 1981, Ferenca Rófusza). Osim spomenutih autora, ističu se još József Nepp i József Gémes.

Eksperimentalni se film u Madžarskoj razvijao nešto drugačije no u dr. zemljama. Nikada nije programatski odbacivao narativne elemente i uvijek je bio usko povezan s društv. stvarnošću. Na njegov je razvitak svakako utjecala i činjenica da je M. jedina zemlja u svijetu gdje je profesionalan rad na eksp. filmu omogućen drž. dotacijom, što rezultira vrlo visokom razinom izvedaba. Budimpeštanski Studio Béla Balázs ustanova je specijalizirana za takvu proizvodnju, a njegovi su najznačajniji autori Z. Huszárik, P. Timár, Dóra Maurer, Gábor Bódy, András Szirtes i Miklós Erdélyi.

God. 1979. u Madžarskoj je bilo 1130 stand. kino-dvorana (35 mm) i 2424 dvorane za uski film (16mm), a ukupni je broj gledatelja iznosio 69 milijuna (odn. 6,4 kino-posjeta po stanovniku). Uz 25 igranih, proizvedeno je oko 300 kratko- metr. filmova svih vrsta i žanrova (uključujući i animirane).

Domaća film. proizvodnja kritički se ocjenjuje na 2 nacionalna festivala koji se svake godine održavaju u Miskolcu (za dokum. film) i alternativno u Pečuhu i Budimpešti (za igr. film). Časopis »Filmkultúra« (od 1960) bavi se pitanjima film. teorije, dok su tjednik »Film, Színház, Muzsika« (od 1957) i dvotjednik »Filmvilág« (od 1958) namijenjeni širokoj publici. Od 1946. u Budimpešti djeluje Madžarski institut filmskih znanosti s kinotekom (Magyar Filmtudomanyi Intézet és Filmarchívum), a današnja Akademija za kazališnu i filmsku umjetnost (Színház- és Filmművészeti Főis kola) osnovana je — također u Budimpešti — još 1863. za školovanje kaz. glumaca (odjeli za obrazovanje svih. film. struka otvoreni su 1947).

LIT.: G. Sadoul, Panorama du cinéma hongrois (1896—1953), Paris 1953; I. Nemeskürty, A magyar film törlénete, Budapest 1965; Verband der deutschen Filmclubs e. V. (uredništvo), Ungarische Spielfilme I/II, Frankfurt a. M. 1968/69; N. Hibbin, Eastern Europe, London 1969; A. Lukács/K. Nemes, Röpirat a magyar filmművészet helyzetéről, Budapest 1970; W. Vian (urednik), Kleine Dokumentation zum ungarischen Spielfilm, Zürich 1971; K. Nemes, Sodrásban... A magyar film 25 ève, Budapest 1972; U. Casiraghi, Il cinema ungarese oggi, Roma 1975; I. Karcsai Kulcsár/M. Kavács/I. Nemeskürty, A magyar hangos-film története kezdetektől 1939-ig, Budapest 1975; O. Horány/Gy. Matolcsy (urednici), Tanulmányok a magyar animációs filmről, Budapest 1975; K. Nemes/Gy. Szabó/V. Zalán, Tanulmányok és adalékok a magyar film történetéhez, Budapest 1976; A. Liehm, The Most Important Art: East European Film after 1945, Berkeley/Los Angeles 1977; K. Nemes, A mai magyar film és a valóság, Budapest 1980; I. Nemeskürty, Magyar film 1939—1944. Egész műsort betöltő játékfilmek, Budapest 1980; Gy. Szabó, A magyar film 1973—1977 között, Budapest 1980; M. Luttor/A. Hollós (urednice), Magyar filmográfia. Rövidfilmek 1961—1970, Budapest 1981; Cinema magiaro: L'uomo e la storia, Venezia 1982.