LÉAUD, Jean-Pierre

LÉAUD, Jean-Pierre, franc. filmski i tv-glumac (Pariz, 5. V 1944). Sin scenarista P. Léauda i glumice J. Pierreux. Debitira 1959. filmom 400 udaraca F. Truffauta, tumačeći lik neshvaćenog dvanaestogodišnjaka, često i kažnjavanoga, koji zbog razorene obitelji djetinjstvo provodi po domovima. Spontanost glume, kojoj film u znatnoj mjeri duguje svoju vrijednost, dovodi do jedne od najzanimljivijih suradnji glumca i redatelja u povijesti filma. Njezin je produkt ciklus filmova Antoine Doinel, svojevrsna film. autobiografija F. Truffauta, koja — uz 400 udaraca — obuhvaća još 4 filma: epizodu omnibusa Ljubav u dvadesetoj (1962), Ukradene poljupce (1968), Zajednički stol i postelju (1970) i Ljubav na bijegu (1979). U njima se kronološki prati razvoj gl. junaka od djetinjstva, preko mladalačkog doba do (prvih) iskustava zrelog čovjeka. Već u prvom filmu ciklusa pokazalo se da je L. postao redateljev emocionalni fokus, pa i »organizacijski princip«, svojevrstan film. dvojnik sâmog autora, te — općenito — utjelovljenje krize identiteta mladih. Njegova i Truffautova suradnja nije se ograničila samo na ciklus, čiji se značaj ipak osjeća i u najuspjelijoj Léaudovoj ulozi izvan njega — u Američkoj noći (1973), gdje glumi labilnoga mladog film. glumca. Jedan od svojih najznačajnijih filmova Divlji dječak (1970) Truffaut je posvetio upravo Léaudu.

L. se kao vrstan glumac dokazao i u nekoliko filmova dr. redatelja. To osobito važi za suradnju sa J.-L. Godardom koji Léaudovu neprilagodljivost koristi u filmu Muški rod — ženski rod (1966), a njegov polit. angažman u filmu Vedro znanje (1968); istovremeno, L. je u nekoliko njegovih filmova i asistent redatelja. Nakon tog razdoblja vrlo je uspješno nastupao i u Francuskoj i u inozemstvu, pogotovo u Italiji, gdje je ostvario nekoliko značajnih uloga (posebno se ističe ona u Svinjcu, 1969, P. P. Pasolinija), te u ČSSR, gdje je surađivao sa J. Skolimowskim (u njegovoj epizodi omnibusa Dijalog, 1968). Do 1987. glumio je u više od 30 filmova (često i onih tzv. marginalne kinematografije). Na televiziji osobito je zapažen u tv-filmu Loše društvo (1964) J. Eustachea i tv-seriji Sentimentalni odgoj po G. Flaubertu.

Ostale važnije uloge: Bulevar (J. Duvivier, 1960); Orfejev testament (J. Cocteau, 1961); Polazak (J. Skolimowski, 1967,); Made in U.S.A. (J.-L. Godard, 1967); Kineskinja (J.-L. Godard, 1967); Najstariji zanat na svijetu (omnibus, epizoda J.-L. Godarda, 1967); Vikend (J.-L. Godard, 1968); Nasljednici (C. Diegues, 1970); Lav sa sedam glava (G. Rocha, 1970); Dvije Engleskinje i kontinent (F. Truffaut, 1971); Out One: spektar (J. Rivette, 1972); Posljednji tango u Parizu (B. Bertolucci, 1972); Majka i prostitutka (J. Eustache, 1973); Pomozi mi da sanjam (P. Avati, 1980); Detektiv (J.-L. Godard, 1985); Samo film (P. Sándor, 1985); Tijela i imovina (B. Jacquot, 1986).